Jantarski put, prapovijesni prometni pravac kojim je jantar, fosilna smola crnogoričnoga drveća, s Baltika dolazio na Sredozemlje.

Zbog svoje ljepote i lakoće obradbe jantar je bio omiljen za izradbu ukrasnih predmeta već od paleolitika, a pridavana su mu natprirodna i ljekovita svojstva jer se vjerovalo da ima moć privlačenja dobroga i tjeranja zla.

Kopneni put iz sjeverne Poljske preko Podunavlja i Dinarida povezivao je već u brončano doba sjevernu i južnu Europu te istočno Sredozemlje. Razvijene kulture brončanoga doba Sredozemlja (mikenska civilizacija) istim su putovima kulturno utjecale u obrnutom smjeru na kontinentalnu Europu. Jantarski putovi tekli su duž glavnih velikih europskih rijeka, a važnija trgovišta bila su u Padskoj nizini (Peschiera, Manciano–Sampignano) te na ušću rijeke Pad u sjevernom Jadranu (Adria).

Važan je pravac jamačno bio iz Posavine preko Gorskoga kotara, odnosno Julijskih Alpa, do sjevernog Jadrana, Kvarnera i Tršćanskoga zaljeva. Iz sjevernog Jadrana jantar je pomorskim putovima dospijevao do Grčke i istočnog Sredozemlja. Pretpostavlja se da trgovina nije bila izravna i da su postojali posrednici.

Prema legendi, kvarnerski otoci prozvani su Jantarskim otocima (Elektridima) (grč. elektron: jantar), a spominju se u mitološkoj priči o povratku Argonauta preko Podunavlja i sjevernog Jadrana.

U Istru je jantar najranije stigao na početku brončanoga doba (tumul Žamnjak kraj Rovinjskoga Sela i Škicini kraj Vodnjana), a poslije je, u kasno brončano doba i u željezno doba dokumentiran u grobovima nekropola (Vrčin, Pula, Beram, Picugi i Kaštel kraj Buja).