Raška pruga, željeznička pruga duga 52,7 km, izgrađena između Lupoglava i Štalija nakon II. svjetskog rata radi prijevoza raškog ugljena te kao početak povezivanja istarskih željeznica s Hrvatskom.

Od Raške pruge bio je planiran priključak na Riječku prugu tunelom kroz Učku. Odluka o gradnji donesena je u ožujku 1948. Odmah zatim bila je u Pazinu osnovana Sekcija za trasiranje pruge. Radovi su započeli u svibnju 1948., a izvođači su bili građevinsko poduzeće "Vladimir Gortan" iz Zagreba i Željezničko građevinsko poduzeće iz Ljubljane te dobrovoljne radne brigade. Dionica pruge Raša–Kršan bila je puštena u promet već u prosincu 1950., a čitava je pruga završena 20.XII.1951. te svečano otvorena 30.XII.1951.

Raška pruga odvaja se od pruge Divača–Pula na nadmorskoj visini od 396 metara u postaji Lupoglav. Nakon više usjeka, nasipa i tunela dolazi do postaje Učka, gdje je bio predviđen odvojak prema Matuljima. Obližnji tunel građen je za dva kolosijeka. Dalje se spušta po obroncima Učke, dolinom Boljunšćice, rubom Čepićkoga polja i dolinom Raše do Raškoga zaljeva. Na tome su odsjeku postaje Boljun, Šušnjevica, Kožljak, Kršan, Vetva i Raša. Za napajanje parnih lokomotiva vodom služile su postaje Muta i Kožljak. Industrijski kolosijeci napravljeni su do separacija u Štalijama i Potpićnu.

Promet prugom 1952. iznosio je 256.977 tona, a najveći je bio 1966., kada je iznosio 600.080 tona i od tada naglo padao. Ponovno se povećao nakon 1979., kada je u Bršici otvorena luka za drvo i stoku. Povećanom prometu pridonijele su i cementara Koromačno, Termoelektrana Plomin i dr. Zbog povećanja prometa Raškom prugom 1980. modernizirana je postaja Lupoglav. Nakon 1991. promet ponovno opada.

Zbog klizišta kod Kožljaka pruga je potkraj 2009. zatvorena za promet i otada propada.