Krajem XIX. st. obje Ubožnice u kontradi Montalbano bile su u veoma lošem stanju i financijski iscrpljene jer su potpomagale preko sto siromaha. Upravo iz tih razloga počela se kod Domenica Pergolisa stvarati ideja o izgradnji novoga prihvatilišta. U tu svrhu darovao je 70.000 austrijskih kruna. Dom za starije (Casa di Ricovero) nastao je na zemljištu koji je Kongregacija od Milosrđa dobila od obitelji Califfi putem mnogih kupoprodaja. Radovi izgradnje trajali su preko godinu dana a izvršila ih je lokalna tvrtka „Giorgio Benussi". Dobrotvorna obitelj zahtijevala je da se neizgrađeni dio sačuva kao park.

Dom koji je mogao primiti više od 50 korisnika, svečano je otvoren 4. kolovoza 1900. a 1. kolovoza primio je prvih trideset korisnika. Na otvorenju je bio prisutan cijeli rovinjski kaptol na čelu s mons. Francescom Roccom te gradonačelnik Matteo Bartoli s gradskim vijećnicima i zaposlenicima. Domenico Pergolis se obratio prisutnima i istaknuo žaljenje što nije imućniji i u mogućnosti izgraditi bolnicu i tom je prigodom darovao dodatnih 1.000 kruna za siromašne. Onodobnu tek otvorenu ustanovu koju su činili prizemlje, dva kata, potkrovlje te prostrani park, svrstavamo među najmodernije istarske staračke domove. Upravljanje Domom prepušteno je Časnim sestrama providnosti te je ugovorom određen čitav niz pravila ponašanja unutar doma. Određivao je vrstu i količinu hrane koju su časne sestre morale osigurati (za doručak četvrt litre bijele kave i 150 grama kruha; za ručak radnim danom trebalo je osigurati pola litre variva začinjenog s mašću, povrće, ribu ili nešto drugo, 150 grama kruha ili palente, a na neradni dan varivo i umak s isjeckanim mesom; za večeru dobivali su mahunarke ili povrće uz nešto za prismakanje ili ribu te 100 grama kruha ili palente. Bolesnicima se posluživalo juhu i meso. Vino se služilo uz obroke svega jedanaest puta godišnje, u posebnim prilikama). Štićenici su imali pravo na izlazak jednom mjesečno, u pratnji rodbine više puta. Po izlasku iz ustanove morali su nositi jednoobrazna odijela, svojevrsnu uniformu rovinjskoga Doma. Vrijeme za posjete bio je četvrtkom i nedjeljom od 15 do 16 sati. Na poklon su mogli dobiti duhan i najviše pola litre vina. Kada je Italija 25. svibnja 1915. objavila rat Austro-Ugarskoj cijelo je rovinjsko stanovništvo preseljeno u unutrašnjost kraljevine i Dom je zatvoren. Dvije godine kasnije ponovno je otvorena ustanova koja je u razdoblju između dva rata postala rovinjskim simbolom za društvenu pomoć. Izgleda da je Dom za vrijeme Italije bio općinska ustanova i da je ravnatelj biran između uglednih građana Rovinja. U Domu su bili zaposleni službenica, upravitelj, kuharica i niz pomoćnog osoblja. Sestre providnosti brinule su se o skrbi i njezi korisnika. U prizemlju su bile kuhinja i smočnica te skladište za hranu i menza za pokretne osobe. Na prvom katu bili su sanitarni čvorovi za muškarce, na drugom za žene, dok je raspored prostorija bio sljedeći: dvorana za dnevni boravak u kojoj su se hranile polupokretne osobe, velika spavaća soba za deset osoba te nekoliko manjih sa četiri ležaja. Na prvom je katu bio ured osoblja a na drugom kapelica za obavljanje vjerskih obreda. Potkrovlje je vršilo ulogu arhive i skladišta. Grijali su se dnevni boravci i uredi, tridesetih godina je uvedena struja što je omogućilo postavljanje električnih zvona u sobe dok je voda u Dom stigla tek krajem pedesetih. U sklopu kompleksa Doma bili su praonica, vrt, štale i dr. Početkom II. svjetskog rata kompleks je ostao bez željezne ograde koja je zatvarala park. Ustanova je tijekom druge polovice protekloga stoljeća u više navrata mijenjala naziv. Kako je Dom kod lokalnog stanovništva zadržao negativne konotacije mjesta za napuštene i odbačene Rovinjci nisu bili skloni smjestiti starije pripadnike obitelji u Dom, već su ih zadržavali u krugu obitelji. Danas se poimanje Doma Domenico Pergolis mijenja, te je u sklopu kvalitetne, kvalificirane i u svakom pogledu moderne usluge, ustanova se s vremenom pretvorila iz ubožnice u pristojnu strukturu koja se ne samo fizički skrbi o korisnicima, već im, zahvaljujući dodatnom nizu djelatnosti, omogućava visoku razinu socijalizacije. Dom Domenico Pergolis je stvarni svjedok one dobrodušne inicijative koju je Matio, upravitelj Bratovštine Madonna di Campo, pokrenuo 1475. u Rovinju.