Kaštel u Momjanu, ruševina srednjovjekovne utvrde uz istoimeno naselje nad dolinom Dragonje (N 45°26 E 13°42, nadmorska visina 232 metra).

Momjan se prvi put spominje u XI. st. kao selo (Villa Mimilianum) u ispravi njemačkog cara Konrada II., potom početkom XII. st. u darovnici istarskog markgrofa Ulrika II. koji ga uz niz drugih istarskih gradova i utvrda poklanja Akvilejskom patrijarhatu. Kao utvrda izričito se spominje u XIII. st. za vrijeme Woscalca, sina akvilejskog vazala Stephana Devinskog (de Duwino) koji ujedno koristi naslov "Momjanski"(de Mimiliano).

Kaštel je bio u vlasništvu brojnih plemića: Biaquin I. i Conon I., Biaquin II., Friedrich od Pramperana, grof Heinrich II. Od 6.X.1312. godine kaštel pripada goričkim grofovima, a novi gospodar grada je Woscalc, poznatiji kao Wachspeutel iz plemićke obitelji koja je živjela u slovenskom Novom Gradu. U Istarskom razvodu iz 1325. Woscalc se naziva pohrvaćenim nadimkom Panšpetal sluga s Momjana. Oca nasljeđuju sinovi Degenhard (Ditmar), Permann, Marquard i Andreas. Godine 1342. u obiteljskoj diobi Pazinsku knežiju (grofoviju), Momjan i Završje dobiva Albert IV. Svega godinu dana kanijen on dolazi u sukob s Mlečanima. Kapitulaciju potpisuje osobno u Veneciji 21.X.1344. te se obvezuje porušiti utvrde Momjan i Trviž i ne smije ih više obnavljati. Koliko je Momjan tada doista srušen nije poznato. Venecija je uskoro suočena s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. Anžuvincem i od tog vremena Momjan gubi svoju stratešku vojnu vrijednost. Po nasljednom ugovoru smrću Alberta IV. Momjan od 1374. prelazi u ruke Habsburgovaca. Kao vlasnici kaštela spominju se Chiara od Završja i Geporg Paradaiser, a u drugoj polovici XV. st. vlasnikom kaštela postaje obitelj Raunach.

Kaštel je pripojen Piranu 28.X.1510., u njemu su smještena svega 4 vojnika i ne predstavlja značajnu utvrdu. Bartolomei i Jakob Raunach 27.I.1548. preko posrednika Johanesa Pibergera, za 5.550 dukata prodaju kaštel Simonu I. Roti. Gradom upravlja Rotin povjerenik koparski plemić Aloisius de Elio. Po njegovoj molbi buzetski kanonik Zuane Senbal napravio je prijepis Istarskog razvoda preveden na talijanski jezik, datiran 9.X.1548. Sačuvani primjerak čuva se u Državnom arhivu u Rijeci, a pronašao ga je 1880. grof Stefano Rota u obiteljskom arhivu u Momjanu. Rote su ujedno i posljednji vlasnici kaštela. Za vrijeme Simona II. Rote načinjen je popis imovine poznat kao Momjanski katastik. Taj je popis dovršen je do kraja 1585., no na njemu se radilo sve do 1589., a neke su promjene tj. dopune unošene sve do 1630. Rote kaštel napuštaju 1835. i sele se u palaču smještenu u samom selu, a posjedom upravljaju sve do 1868.

Kaštel je smješten na stijeni odvojenoj provalijom od brežuljka i mjesta Momjan. Prvotno je bila izgrađena branič-kula, do danas najsačuvaniji dio kaštela. U nj se ulazilo preko pomičnog drvenog mosta koji su Rote zamijenile dvolučnim kamenim mostom. Ujedno unutar kaštela grade dva luksuzna palasa dok je ulaz u klaštel pregrađen u renesansnom slogu te ukrašen grbom te plemićke obitelji.