Vlasi (tal. Vlachi), su etnička zajednica koja se sastoji od više manjih etničkih skupina nastanjenih na području jugoistočne Europe, od Apeninskog poluotoka na zapadu do Ukrajine na istoku. Glavne etničke skupine Vlaha su Morlaci (Morovlasi, Mavrovlasi), Ćići (istarski Vlasi), Cincari, Karavlasi, Karaguni, Karavunci, Karakačani i Meglenski vlasi. Vlasi su potomci romaniziranih starosjedilačkih naroda na širem prostoru Balkanskog poluotoka (Tračana, Cincara, Kelta i Ilira), te zaostalih rimskih kolonista.

Naziv Vlasi ima podrijetlo od keltskog plemena Volci (lat. Volcae). Germani su imenom Walhos (Wealh, Walhae) nazivali Kelte, a kasnije i sve druge romanizirane starosjedilačke narode, te rimske koloniste. Stari Slaveni su imenom Vlasi (Wlohy, Vlehi, Valahi, Volci) također nazivali sve romanizirane narode (Kelte, Ilire, Tračane, Cincare i ostale). Osim naziva Vlasi, često se koriste još i nazivi Rumani, Rumini, Rumari, Armani, Arumunji, Aromuni i slične izvedenice. Vlaški jezici kojima izvorno govore Vlasi ubrajaju se u istočnoromanske jezike, a najviše su srodni latinskom i talijanskom jeziku. U današnje vrijeme teško je etnički definirati pripadnost naroda Vlaha, jer se tijekom povijesti naziv Vlah koristio u raznim slučajevima za razne etničke skupine. Primjerice, u Dalmaciji su Vlasima ili Vlajima nazivali katoličko i pravoslavno stanovništvo nastanjeno u zaleđu (Dalmatinska zagora), u Srbiji su Vlasima nazivali Rumunje i Cincare, Turci su Vlasima nazivali sve kršćane koji su živjeli na ovim prostorima, u Zagrebu i okolici su Vlasima nazivali doseljene Talijane (Vlaška ulica i naselje Lašćina), a u češkom i poljskom jeziku riječ Vlah također označava Talijane. U današnje su vrijeme etnička pripadnost, kultura i jezik vlaških etničkih skupina najviše očuvani u Rumunjskoj i Makedoniji, gdje je prisutna snažna emancipacija Vlaha u društvenom životu zajednica u kojima žive. Neke su vlaške zajednice u svojoj kulturi zadržale elemente predkršćanskih vjerovanja i magijskih obreda (ples Žejanskih zvončara kod Ćića). Nakon pada Rimskog carstva i dolaska Germana, a kasnije Slavena i drugih naroda, Vlasi su se održali uglavnom u planinskim područjima Balkanskog poluotoka. Vlasi su većinom živjeli kao nomadska stočarska plemena, te nisu ostavili mnogo materijalnih kulturoloških ostataka. Od XV. stoljeća, nakon dolaska Turaka, počinju migracije vlaških plemena na zapad. Zbog svog načina života, ali i političkih zbivanja, bili su izloženi asimilaciji, posebno u urbaniziranim područjima. U izoliranim sredinama zadržali su elemente svoje izvorne kulture, jezika i predkršćanskih vjerovanja. Nakon ratnih zbivanja i epidemija koje su demografski opustošile Istarski poluotok u XV. i XVI. stoljeću, mletačke vlasti provodile su organiziranu kolonizaciju s izbjeglicama iz područja pod njezinom vlašću koja su bila zahvaćena ratom s Osmanlijama (dijelovi Dalmacije, Crne Gore, Bosne, Albanije i Grčke). Također, austrijske vlasti su provodile kolonizaciju unutrašnjih dijelova Istre s doseljenicima iz kontinentalnih krajeva monarhije (ponajviše Gorski kotar, Lika i Kordun). Mletačke i austrijske vlasti većinu doseljenika nazivaju Morlaci, Vlasi ili Ćići (katoličke ili pravoslavne vjeroispovijesti), iako to nisu svi bili po svojoj etničkoj pripadnosti. Svojim dolaskom doseljeni Vlasi utjecali su na promjenu u strukturi poljodjelstva na način da stočarstvo postaje jednako zastupljeno kao i zemljoradnja. Osim svoje djelatnosti i kulture, kolonisti su sa sobom donijeli i ustroj zajednica na čelu s knezom ili županom, koji je imao određene sudbene i druge ovlasti. Jedini uvjet koji su mletačke vlasti postavile doseljenicima bio je prelazak na katoličanstvo, tako da su pravoslavni Vlasi, pokršteni nakon dolaska u Istru, kao i Albanci muslimani koji su također naseljavani. Godine 1622. na Poreštinu je zajedno s pravoslavnim doseljenicima (Crnogorcima i Srbima) stigao i pravoslavni pop Jovan. U više navrata tijekom svoje dominacije mletačke i austrijske vlasti su naseljavale slavensko i vlaško stanovništvo u Istru. Doseljenici su se vremenom asimilirali s domicilnim slavenskim i romaniziranim stanovništvom, a izuzetak je naselje Peroj u blizini Fažane, koje je do današnjih dana zadržalo svoju kulturološku posebnost, uključivo i dvije parohije (župe) Srpske pravoslavne crkve (Sv. Nikole i Sv. Spiridona). Svoje običaje i autohtoni istrorumunjski jezik sačuvala je i etnička skupina Ćići (istarski Vlasi), naseljena na području sjeveroistočne Istre, ponajviše u naseljima Žejane, Šušnjevica, Nova Vas (kod Kršana), te u okolici Čepićkog polja i dolini rijeke Buljunčice.