Bernardo Parentino (Bernardino Parenzano, da Parenzo, Parentin, Bernard Porečan, Bernardin Parençan), slikar (Poreč, sredina XV. st.? - ?., kraj XV. ili početak XVI. st.?).

Kao datum njegova rođenja talijanska enciklopedija Treccani u jednoj natuknici navodi "oko 1434.", drugi izvori donose općenitiju formulaciju "sredinom XV. stoljeća", u svakom slučaju nema pouzdane datacije. Upitan je i datum smrti. Problem je što se u otprilike istom vremenu spominje i drugi Bernardo iz Poreča (Bernardinus Parentinus), koji je bio pustinjak i prorok pravim imenom Lorenzo, a umro je u Vicenzi, 28.X.1531. Dva se Bernarda u literaturi nerijetko poistovjećuju.

Slikar Bernardo majstorstvo najvjerojatnije stječe u tadašnjim velikim slikarskim radionicama, cehovima Francesca Squarcionea i Andree Mantegne. Na nekim je slikama vidljiv utjecaj sjevernjačke grafike i minijatura. Djelo mu nije do kraja proučeno jer su podaci o njegovu životu malo poznati, a radio je sve što mu je bivalo naručeno, od klasičnih ulja, slika velikih formata, fresaka, pa do sitnoslikarija (minijatura). Potpisao je samo jednu sliku - Sveti Augustin, Krist s križem i sveti Jeronim - koja se čuva u galeriji Estense u Modeni i to s Bernardin(us) Parençan(us) Pi(n)sit. Drugo su mu sigurno djelo dijelom očuvane zidne slike u klaustru samostana sv. Justine u Padovi s prizorima iz života sv. Benedikta, koje je radio između 1489. i 1494. U likovnom izrazu izgradio je prepoznatljiv stil, ali i pored toga njegove slike su često pripisivane drugim autorima, primjerice, velika slika Putovanje Argonauta bila je pripisana Ercoleu de Robertiju, ali je naknadno ipak utvrđeno da ju je naslikao Bernardo.

Kompozicija mu je jednostavna, reklo bi se kazališna, sve figure su poredane u prvom planu, gotovo na "osnovnoj" liniji, grupirane frontalno, perspektiva mu je u pravilu bez ljudi s idealiziranom kulisom. U tome je jedna od bitnih prepoznatljivosti njegova djela: minucioznost pejzaža, izrazita dubina perspektive, višeslojnost, daleki horizonti i nadasve fantastični krajolici u kojima se teško može prepoznati neki stvaran kraj. Bernardova crtačka prepoznatljivost je i tipičan položaj tijela likova, ruku i nogu te specifična, slična koščata lica. Tu je i garderoba likova, za svaki lik drukčija, u cilju socijalne naznake statusa junaka. No, najznačajnije za njegovo likovno djelo je fantastično slikarstvo koje dugo nije bilo valorizirano, čak se držalo nedostatkom. To su groteskne figure, čudna snoviđenja, fantastični pejzaži... kao na slici Sv. Antuna zlostavljaju vragovi, često zvanoj i Iskušenje sv. Antuna. Slika je to sna, podsvijesti, halucinacije. Iako je slikao po narudžbi, ipak se u odabiru tema može prepoznati Bernardovo zanimanje za određene motive.

Tri njegove najznačajnije slike iz ciklusa o životu sv. Antuna čuvaju se u rimskoj galeriji Doria. Pripisuje mu se i slika Poklonstvo kraljeva (Louvre), Uhićenje Kristovo (zbirka Borromeo u Milanu), Pad sv. Pavla (Verona), alegorijski Trijumfi (British Museum), Alegorija (Christ Church u Oxfordu), zatim sitnoslikarije u Ufficiolo della Vergine iz 1469. (knjižnica samostana u Montecassinu), u kodeksu Pult. 53.2 (Laurentiana u Firenci), u mletačkoj inkunabuli iz 1483. (knjižnica Pierpoint Morgan u New Yorku). Na temelju sličnosti s minijaturama pripisani su mu triptih Jaslice (Palazzo Venezia u Rimu) i slika Sv. Jeronim (muzej u Toledu, Ohio, SAD). O drugim djelima koja mu se pripisuju mišljenja su još suprotstavljena. Osebujno Bernardovo slikarstvo tek je u novije doba prepoznato kao izraz zrele talijanske renesanse i najava prethodnice manirizma.

Raffaello da Piacenza posvetio mu je elogij u stihovima (Cremona 1581.).

Njegovo ime nose ulica i Talijanska osnovna škola u Poreču te uličica u Padovi.

Slike