Pulski električni tramvaj počeo je prometovati početkom XX. st.

Pred Prvi svjetski rat u Istri je djelovalo 12 željezničkih i tramvajskih društava, redom s talijanskim ili njemačkim nazivljem. Tramvajsko društvo koje je djelovalo u Puli zvalo se Elektrische Straβenbahn in Pola (Električni tramvaj u Puli), a njegov predsjednik bijaše Felix Pedratti.

Zbog nagloga razvitka i širenja Pule, urbanizacije i industrijalizacije a time i brzoga rasta stanovništva, javlja se potreba za uvođenjem električnog tramvaja koji započinje s prometovanjem 1904. Uvođenje tramvaja bio je rezultat razvitka grada koji je potkraj XIX. st. imao približno 60 000 stanovnika. Električna inačica ovog prijevoznog sredstva je tada bila relativno novo prometno sredstvo europskih gradova. Usto, tramvaj je tada bio vrlo popularno prometno sredstvo za masovni prijevoz u europskim gradovima, što je olakšalo njegovo prihvaćanje i kod Puljana. Iako je bio simbol novog vremena, uveden je ponajviše zbog stvarne potrebe rješavanja pitanja javnoga prijevoza.

Ministarstvo željeznica naručilo je u kolovozu 1897. od inženjera Rudolfa Urbanitzkoga izradu idejnog projekta prijevoznog sredstva na konjsku vuču. U prosincu 1900. reviziju projekta obavilo je poduzeće Wrede iz Beča. Godine 1902. pulska gradska uprava izdala je obveznice (javni radovi) u iznosu od 1 200 000 kruna za realizaciju projekta.

Prvu vožnju pulskoga tramvaja tehničari su obavili 1.II.1904., a 15.II. bila je službena pokusna vožnja. Svečano otvorenje bilo je 23.III. u 9 sati ispred Marine Casina. Tramvaj je imao četiri vagona, crvenkasto-žute boje, s gradskim grbom sa svake strane. Na otvorenju prvi su u nj ušli članovi gradskoga poglavarstva, limena glazba i drugi gosti. Tramvaj je ubrzo postao ponos grada. Prvoga dana redovnog prometovanja, 25.III., prodano je 6500, a u sljedeća četiri mjeseca 410 000 karata. Najviše je zarađivao nedjeljama kada se znalo prodati i do 11 000 karata, što nedvojbeno govori o vrlo aktivnom društvenom životu građana Pule.

Početna stanica bila je na željezničkoj postaji. Jedan krak išao je uz rivu i Arsenal do "Nove Pule", tj. do današnje tvornice cementa. Drugi krak vodio je uz Marine Casino preko gradskoga trga - Giardina, uz Arenu nazad na željeznički kolodvor. Kasnije se od Arene odvajao još jedan krak prema Šijanskoj šumi. Ukupna dužina pruge iznosila je 7,1 km. Bili su planirane pruge prema Fažani i Vodnjanu ali nikada nisu realizirane, vjerojatno zbog početka Prvog svjetskog rata koji je poremetio planove za daljnjom izgradnjom željeznica i žičara diljem Istre.

U početku je tramvajsko društvo imalo osam zatvorenih i četiri otvorena vagona. Kasnije je nabavljeno ukupno 14 motornih vagona i 15 prikolica. Zatvoreni vagoni imali su prvi i drugi razred, dok su otvoreni imali treći razred. U vagonima je bilo 40 sjedala i 16 stajaćih mjesta. Razmak između tračnica bio je identičan kao i kod vlakova (1435 mm) tako da su se i dijelovi željezničke pruge mogli iskoristiti za prometovanje tramvaja. Širina tračnica odredila je i širinu vagona pa se na taj način moglo prevesti više putnika.

Nakon Prvog svjetskog rata dolaskom Italije, tramvaj je postepeno gubio na značaju. Putnika je bilo malo, a konkurenciju su mu počeli stvarati autobusi. Zbog tih je razloga tramvaj ukinut, a posljednu je vožnju imao 15.VI.1934. Sljedećega dana gradski promet preuzeli su autobusi društva Gattoni. Nakon ukidanja tramvaja nije više bilo potrebe za tračnicama pa su i one uklonjene, zbog čega danas nema nikakvih materijalnih svjedočanstava o njegovom postojanju u Puli.

*natuknica je nastala u sklopu akcije Studenti stvaraju Istrapediju