Kesten (Castanea sativa), u Istri najčešće kostȁnj, bjelogorično stablo iz porodice bukovki (Fagaceae).

Rasprostranjen je na Pazinštini te na istočnim obroncima Učke koji gledaju na more.

Naraste do 25 metara visine. Cvate u lipnju i srpnju. Plod zrije u listopadu, brašnast je i pun vitamina B1, B2 i C te prirodnih šećera, bjelančevina i masnih tvari. Plodovi kestena mogu se jesti pripremljeni na razne načine – kuhani, pečeni, ukuhani u šećernom sirupu te kao dodatak drugim jelima. Od njih se pripremaju marmelade i džemovi te posebna vrsta brašna od kojeg se mogu spravljati razne vrste kolača. Zbog razmjerno kasne cvatnje odlična je ispaša za pčele, a kestenov med je vrlo ljekovit.

U Istri je više gastronomskih manifestacija posvećenih kestenu, a najpoznatija je lovranska Marunada.

Postoje dvije osnovne vrste kestena: divlji, čiji su plodovi maleni i teško se odvajaju od bodljikave opne (u istarskim govorima: žajȉca), te pitomi ili uzgojeni koji imaju puno veći plod, a nazivaju se maroni i maruni. Kora je bogata taninom te se koristi u štavljenju koža, dok je humus dobiven od njegovog lišća ili procesom raspadanja drveta pun dušičnih spojeva te je vrlo pogodan za uzgoj azaleja. Stablo kestena ima i karakteristiku da tjera insekte.

Kesten se javlja i u istarskoj toponimiji: Kostanjica (Kostanjevica) kod Valture, Kostanjica kraj Završja, Kaštanjer (pulska četvrt).

U Istri se, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kao ukrasno drvo u perivojima i parkovima mnogih gradova učestalo počeo saditi obični divlji kesten (Aesculus hippocastanum), koji nije u srodstvu s (pitomim) kestenom. Zahvalan je zbog hladovine koju ljeti daje njegova široka krošnja, a i on ima svojstvo tjeranja insekata. Njegov se plod koristio kao hrana za stoku, posebno konje, pa se naziva i konjskim kestenom.