- Miroslav Bertoša, Istarska enciklopedija, 2005
- Objavljeno: 7.2.2009. / Posljednja promjena: 9.1.2019.
- 6824
- 0
Bartoli, Matteo Giulio
Bartoli, Matteo Giulio, lingvist (Labin, 22.XI.1873. – Torino, 23.I.1946.).
Rodio se u staroj istarskoj obitelji (majka je potjecala iz obitelji Palisca), pohađao osnovnu školu u Labinu, a gimnazijski licej u Kopru. Labinština i njezina etnokulturna i jezična sredina (hrvatski čakavski, venetski i istrorumunjski sloj, ali i dalmatski govor na Krku, s kojim Labin održava gospodarske veze) predodredile su ga za jezične studije.
Kao student Sveučilišta u Beču napisao je doktorsku disertaciju o dalmatskom, neolatinskom govoru pretkršćanskoga doba koji su u Dalmaciju unosile rimske legije i doseljenici. Temelj proučavanju bio je veljotski (veglioto, vegliotto), koji se na Krku sačuvao do 1898. Tada je umro njegov posljednji govornik, s kojim je Bartoli obavio nekoliko razgovora. Mentor disertacije, švicarski lingvist Wilhelm Meyer-Lübke, u krugovima bečke Akademije znanosti (Kaiserliche Akademie des Wissenschaften) zauzeo se da Bartoli nastavi proučavati dalmatski govor. Član povjerenstva bio je i Splićanin Adolfo Mussafia, prvi redoviti profesor romanistike u Beču. Disertacija Das Dalmatische objavljena je u Beču 1906., dok se talijanskom izvorniku izgubio trag. Tek je Aldo Duro, posljednji lingvist talijanske dalmatinske škole, u okviru svojih nastojanja unutar Instituta talijanske enciklopedije (Istituto della Enciclopedia Italiana) i Accademije della Crusca priredio talijansko izdanje Il dalmatico. Resti di un’antica lingua romanza parlata da Veglia a Ragusa e sua collocazione nella Romània appennino-balcanica (Rim 2000.). Hrvatsko izdanje, u prijevodu Pine Valenti, Dalmatski: ostaci jednog starog romanskog jezika koji se govorio od Krka do Dubrovnika i njegova pripadnost apeninsko-balkanskom ambijentu objavljeno je 2012. u Splitu.
Bartoli je 1907. dobio katedru lingvistike na sveučilištu u Torinu. Svojim je radovima – Alle fonti del neolatino (1910.), Introduzione alla neolinguistica (1925.) i Saggi di linguistica spaziale (1945.) – proširio teorijska i metodološka saznanja u području jezične znanosti, napose ona o problemu prostorne distribucije, te postao lingvist europskog glasa. Surađivao je, uz Giuseppea Vidossija i Uga Pellisa, na talijanskom lingvističkom atlasu (Atlante linguistico italiano).
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar