Girardi Jurkić, Vesna, arheologinja, muzealka, znanstvenica, političarka (Zagreb, 15.I.1944. - Pula, 25.VIII.2012.).

Otac Eduard Girardi, iz talijanske obitelji koja se davno doselila u Bosnu, i majka Marija, djevojačkog prezimena Lorencin, rođena u Medulinu iz kojega je izbjegla 1920-ih, upoznali su u Zagrebu školujući se za učitelje. Krajem 1947. bili upućeni na službu u Pulu, gdje su kao pedagozi sudjelovali u obnovi istarskoga hrvatskog školstva, a s njima je došla i trogodišnja Vesna. U Puli je odrasla, završila osnovno i gimnazijsko obrazovanje, u školskim je klupama upoznala budućeg supruga Mirka Jurkića.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1968. arheologiju i engleski jezik i književnost, a već temom diplomskog rada (Portreti sa sepulkralnih spomenika Arheološkog muzeja Istre u Puli) životno se vezala uz Arheološki muzej Istre (AMI). U njemu je provela 23 godine, od konca studenoga 1968. kao volonterka vježbenica, pa 1969. kao kustosica pripravnica, a od ožujka 1970. kao kustosica za propagandu. Između ostalog poliglotski je vodila i ugledne goste jugoslavenskoga predsjednika Josipa Broza Tita koje je primao na Brijunima, pa su često obilazili pulske kulturne spomenike, pogotovo Arenu. Stručni ispit za kustosa položila je 1970., a 1971. je provela šest mjeseci na specijalizaciji iz klasične arheologije u Ateni (École française d'Athènes). Idućih je godina u više navrata bila u Italiji na kraćim studijskim boravcima (Taranto, Akvileja, Rim). Od studenoga 1974. u AMI-ju je bila kustosica na Odjelu za antičku arheologiju, a zvanje višega kustosa stekla je 1978. U tom je razdoblju vodila zaštitna arheološka istraživanja u Puli (Glavinićeva ulica) i Červaru kraj Poreča (rimska vila), čije je rezultate objavila u Histria archaeologica i Atti del Centro di ricerche storiche. Tada je vodila istraživanje kasnoantičke nekropole na lokalitetu Burle u Medulinu.

Ne manje značajan je njezin tzv. kabinetski rad koji je tih godina rezultirao nizom znanstvenih studija o ikonografskim problemima antičkih kultova i nadgrobnih spomenika iz antičke baštine pojedinih istarskih mikroregija (Buzet, Roč, Karojba, Pomer, Premantura). Studija pod naslovom Istraživanje dijela rimske inzule na Usponu Frana Glavinića broj 6. Prilog topografiji antičke Pule priznata joj je 1979. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao jednakovrijedna magisteriju u postupku stjecanja doktorata znanosti. No, tada nije stigla doktorirati zbog novih obaveza koje je u AMI-ju preuzela toga ljeta, postavši u srpnju najprije vršiteljica dužnosti direktora potom, u listopadu, i direktoricom ustanove. Na direktorskoj dužnosti bila tri uzastopna mandata, do 1991., i tijekom tih 12 godina temeljito je preuredila funkcioniranje muzeja, koji se, osim arheološkim istraživanjima i čuvanjem građe, počeo intenzivno baviti promidžbom, izložbenom djelatnošću i marketingom.

Bila je među prvima na ovom području koji su shvatili potrebu povezivanja kulturne baštine i turizma. Poticala je osnivanje i surađivala u organizaciji arheoloških muzejskih zbirki u Buzetu, Pazinu i Vizačama te u Vodnjanu, gdje je bila spiritus movens predstavljanja Sakralne zbirke župne crkve sv. Blaža. Pokrenula je niz izložbi kojima se istarska arheološka baština predstavila ne samo u Istri i Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Zadar, Dubrovnik) te u drugim centrima bivše države (Ljubljana, Kopar, Sarajevo, Beograd, Priština), nego i u Italiji (Venecija, Verona, Milje) i SAD-u (New York, Pittsburgh).

I u znanstvenoj i publicističkoj izdavačkoj djelatnosti AMI-ja ostavila je zapažen trag: bila je glavna urednica časopisa Histria archaeologica i utemeljila je niz Monografije i katalozi, kao i niz tzv. malih kataloga. Otvorila je istarsku arheologiju svijetu, ponovno je uspostavila kontakte s talijanskim kolegama koji su otišli poslije 1947., ali i novim naraštajima jadranskih arheologa. Godine 1986. postala je muzejskom savjetnicom, a u tom je razdoblju vodila arheološka istraživanja u Puli prilikom iskopa za temelje nove stambeno-poslovne zgrade na Forumu, zgrade Policijske uprave te Robne kuće. Organizirala je i istraživanje i konzervaciju stubišta maloga rimskog kazališta s cisternom u Puli u okviru projekta Revitalizacija antičkih kazališta na tlu Jugoslavije. Vodila je istraživanja antičkih zdanja u Vizačama i Pomeru. Velik je projekt bio i onaj istraživanja, konzervacije i prezentacije dijela rimskoga amfiteatra u Puli. Povezivanje spomeničke baštine i turizma vidjela i u uređenju i promicanju arheoloških parkova, pa je tako 1983. za posjete otvoren Nezakcij (Vizače). Autorica je i urednica nekoliko turističkih vodiča, popularnih i znanstvenih monografija: Pula (1986.), Arheologija i umjetnost Istre (1986.), Iz riznica umjetnosti Istre (1989.) i Sjaj antičkih nekropola Istre (2003.).

Organizacijski je i kadrovski snažno ojačala AMI, koji je zaposlio niz novih stručnih djelatnika, pomladivši tako kolektiv i omogućivši smjenu generacija. Kao ravnateljica uspjela je dobiti i održati podršku lokalne zajednice za svoje projekte i reorganizaciju Muzeja. Krajem desetljeća broj kustosa se gotovo udvostručio, a povećan je i broj stručnih djelatnika u radionici te su time bili postavljeni čvrsti temelji za kasniji, pa i suvremeni razvoj AMI-ja.

Treće razdoblje u njenoj karijeri započelo je 1990., kada se, i dalje kao ravnateljica AMI-ja, angažirala i u političkom životu tada nastajuće neovisne hrvatske države. Angažmanom u HDZ-u postala je pomoćnicom ministra prosvjete, kulture i športa u travnju 1991., a ministricom tog istog resora bila je od 1992. do 1994. Njezin je velik doprinos u to ratno vrijeme bila organizacija zaštite ugroženih i oštećenih kulturnih dobara (predsjednik Tuđman dodijelio joj je čin bojnice). Uspjela je osigurati kontinuitet rada u svom tada velikom resoru obrazovanja, kulture i sporta (ali je kao ministrica ostala zapamćena i po nametanju "poreza na šund" satiričkom političkom tjedniku Feral Tribune). Godine 1994. imenovana je za prvu veleposlanicu Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu. Zaslužna je, u suradnji s konzervatorima, za uvrštenje na popis svjetske baštine UNESCO-a 1997. kompleksa Eufrazijeve bazilike u Poreču i urbane cjeline Trogira te katedrale sv. Jakova sa šibenskom gradskom jezgrom 2000. Za mandata u Parizu priredila niz izložbi istarske i hrvatske kulturne baštine te utemeljila Međunarodni istraživački centar za arheologiju Brijuni-Medulin pod patronatom UNESCO-a. Od 1995. i prvog znanstvenog skupa u Medulinu Centar je svake godine priređivao međunarodno savjetovanje na kojem su sudjelovali brojni znanstvenici iz čitavoga svijeta, a priopćenja su objavljivana u časopisu Histria antiqua koji je uređivala.

Doktorat na temu Kultovi u procesu romanizacije antičke Istre obranila je u travnju 2000. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a dopunjeni tekst disertacije objavljen je kao knjiga Duhovna kultura antičke Istre, knj. I: Kultovi u procesu romanizacije antičke Istre (Zagreb 2005.). Po stjecanju doktorata bila je izabrana za naslovnu docenticu, potom izvanrednu te redovitu profesoricu na temelju brojnih objavljenih znanstvenih tekstova - više od 80, a ukupno je objavila više od 400 znanstvenih, stručnih i ostalih tekstova. Predavala je na Kulturalnim studijima Filozofskoga fakulteta u Rijeci i na Odsjeku za kroatologiju i latinski jezik Hrvatskih studija u Zagrebu.

Za svoj rad dobila je niz priznanja zajednice i struke, poput povelja Saveza arheoloških društava Jugoslavije (1976.) i Hrvatskoga arheološkog društva (1977.), Povijesnog društva Istre, Arheološkog muzeja Istre (1983. i 1987.), godišnje nagrade "Josip Brunšmid" Hrvatskog arheološkog društva (2004.), a posmrtno joj je 2014. dodijeljena i Nagrada "Mate Balota". Općina Medulin proglasila ju je 1998. svojom počasnom građankom, a AMI je pod njezinim ravnateljstvom dobio 1983. Nagradu grada Pule te 1987. proglašen najboljom muzejskom institucijom u Hrvatskoj (priznanje "Dr. Pavao Ritter Vitezović").

Slike