Prica, Zlatko, slikar, likovni pedagog, akademik (Pečuh, 26.VI.1916. – Rijeka, 7.III.2003.).

Rođen kao Zoltán Ödön, s roditeljima dolazi u Zagreb 1922., a 1924. s majkom se seli u Samobor. Godine 1937. upisuje Umjetničku akademiju, koju prolazi u klasama vrsnih likovnih pedagoga Omera Mujadžića, Krste Hegedušića i Ljube Babića i u kojoj je pokazao rijetko viđen talent te mu je na izložbi diplomskih radova 1940. Kolegij akademije dodijelio Parišku stipendiju.

Prvu veću izložbu napravio je u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1941. Početkom rata Prica je deportiran u logor Danica kraj Koprivnice, gdje je crtežima, koje je njegova buduća supruga Zdenka Reiser potajno iznosila, dokumentirao dramu logorskog života. Još iste je godine zalaganjem samog vrha zagrebačkog Kaptola pušten iz logora uz uvjet ograničenog kretanja. Ženi se Zdenkom 1942., a sljedeće godine odlazi u partizane te tamo djeluje unutar kulturno-umjetničkog kruga Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Zajedno sa slikarom Edom Murtićem u Topuskom 1944. radi ilustracije za poemu Jama Ivana Gorana Kovačića.

Nakon rata imao je nekoliko kraćih studijskih putovanja u Pariz (1948.), Indiju (1952.) i Brazil (1952.), nakon čega se zapošljava na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao profesor te na tom mjestu ostaje do kraja svog radnog vijeka. Godine 2002. doživio je ispunjenje velike želje, otvorenje Galerije Zlatko i Vesna Prica u Samoboru.

Radio je u različitim tehnikama (crtež, grafika, akvarel, gvaš, ulje, vitraj, mozaik, fresko) te izrađivao plakate i ilustrirao knjige. Osnivač je i član likovnih grupa Grupa 58 i Grupa Mart, koje su djelovale u Zagrebu. Iza sebe ima velik broj izložbi, u zemlji i inozemstvu, pa su se tako njegove slike mogle vidjeti u Londonu, New Delhiju, Rio de Janeiru, Veneciji, Beču, Düsseldorfu, Berlinu, Milanu, Bologni, Frankfurtu, Rimu, Ateni, São Paulu, Firenci, Pragu, Torinu, Washingtonu te po mnogim galerijama u Jugoslaviji.

Zlatko Prica smatra se jednim od velikana hrvatskog slikarstva. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Za svoj je stvaralački rad i kulturno djelovanje dobio najviša državna priznanja i nagrade, kao što je Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

Njegov rad može se podijeliti u nekoliko faza, među kojima su tarska i opatijska. Tarski ciklus trajao je 1971.–92. i, osim što je bio najdulje i najplodnije, smatra se i jednim od najznačajnijih razdoblja njegova stvaralaštva. U Taru je izgradio kućicu, koja je bila njegovom ljetnom rezidencijom i umjetničkom oazom, a mali zaljev i ribarska lučica Santa Marina izvor njegove inspiracije. Bavio se ribolovom, družio s lokalnim ribarima, te su kao plod njegova prisustva u tom kraju nastala slikarska remekdjela Ribar s kašetom, Školjkari, Prodavači riba, Na žutoj provi, Vrijeme za plovidbu, Iza jugovine, Ljudi sa školjkama, Bonaca, Obala Adriane, Crvena barka, Ribar s mrežom, Kupačice u čamcu, Sivo jedro, Plaža u Santa Marini, Brodolomci i dr. Velika izložba Tarskog ciklusa održana je 1982. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, kada je prvi put cjelovito pokazan ciklus i izloženo 59 ulja, 11 gvaševa i 5 crteža, a u zagrebačkoj Galeriji Mona Lisa održana je 2013. izložba crteža „Prica – Tarski ciklus“ autora Stanka Špoljarića.

Razdoblje koje je slijedilo poslije toga bilo je za boravka u Opatiji od 1992. do njegove smrti. Umjetnički sročena, ova faza se zove Opatijski kišobrani. Glavni motivi su bile Opatijke, koje je uspoređivao s Parižankama uz Senu, s kišobranima i kabanicama, razdraganima, rijetko samotnim, a češće u grupama.

Slike