Mornarička crkva u Puli (crikva od Marine, Sv. Marija od Mora, njem. Marinekirche, tal. Chiesa della Marina, Madonna del Mare), danas župna crkva Gospe od Mora.

Krajem XIX. st. se zbog stalnoga rasta vojne posade u gradu pojavila potreba za zasebnim vjerskim objektom te je odlučeno da se izgradi reprezentativna crkva za pripadnike Ratne mornarice. Kao najpogodnija lokacija izabran je brežuljak u pulskoj južnoj četvrti Sveti Polikarp u blizini Mornaričkoga groblja, s kojega se pružao dominantan pogled na ratnu flotu usidrenu u vojnoj luci. Taj se dio grada nazivao Novom Pulom, a s gradskim je središtem bio povezan bulevarom nastalim otkopavanjem padine brda Monte Zaro.

Za organizaciju gradnje bio je zadužen admiral Maximilian Daublebsky von Sterneck, proslavljeni mornarički visoki časnik i osoba od careva povjerenja, tada zapovjednik Carske i kraljevske ratne mornarice (1883.–97.), ujedno i inicijator pothvata. Crkvu je 1890. projektirao jedan od tada najuglednijih arhitekata Monarhije Friedrich von Schmidt, predavač na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na kojoj se u drugoj polovici XIX. st. školuju vodeći projektanti, teoretičari i povjesničari arhitekture. Zamislio ju je kao monumentalnu bogato ukrašenu građevinu u neoromaničkom stilu, prilično netipičnu za njegov izričaj. No, Schmidt umire početkom sljedeće godine i rad na projektu 1891.–92. preuzima njegov viđeniji učenik Victor Luntz. Postavljanju temeljnoga kamena 28.VI.1891., u povodu 25. godišnjice pobjede kod Visa i 43. godišnjice careva krunjenja te u spomen na potopljene mornare i brodove, prisustvovao je sam car Franjo Josip I. Kada je nakon sukoba sa zapovjedništvom Ratne mornarice Luntz odustao, posao preuzima i završava arhitekt Natale Tommasi. I Luntz i Tommasi unijeli su određene promjene u projekt. Utrošeno je više od 100.000 kruna, uglavnom sredstva Ministarstva rata i raznih zaklada, a 5.000 je dao osobno car.

Građevina je realizirana kao trobrodna jednoapsidalna bazilika s transeptom, tlocrtnog rješenja u obliku latinskoga križa, dimenzija 30,5 metara u dužinu te 19,9 m u širinu, s ulazom orijentiranim prema moru. U završetcima transepta nalaze se kapele s vlastitim portalnim pristupom sa stražnje strane crkve. S crkvom je povezan i samostojeći zvonik na zapadnoj strani, visok 30 m, ukrašen duguljastim nišama, čija su dva zadnja kata rastvorena triforama i kvadriforama, a na čijem se vrhu nalazi brončani anđeo, kojega je izradio Vincenzo Raffaetà. Vanjština crkve bogato je urešena kamenom plastikom, pri čemu se posebno ističe ulazno pročelje s protironom iznad kojeg su niše s kipovima svetaca, a one su pak nadvišene visećim lukovima kao okvirima za figuralne (sv. Franjo i sv. Elizabeta) i geometrijske mozaike. U nišama su slijeva nadesno kipovi od kararskoga mramora izrađeni u Češkoj – sv. Polikarp, sv. Josip, sv. Barbara, sv. Andrija i sv. Nikola – i postavljeni na crkvu 1903. Stupovi koji nose krov protirona svezani su u mornarski, odnosno Samsonov čvor, dok stoje na bazama koje čine zmajoliki lavovi, a iznad ulaznih vrata izvedena je luneta ispunjena mozaikom s prikazom Bogorodice na prijestolju. Na bočnim pročeljima vanjskoga plašta nalazi se nekoliko kamenih glava, na sjevernom je lik Krista s apostolima, dok su na južnom starozavjetni likovi. Crkva je prepoznatljiva po naizmjeničnim uzdužnim redovima od bijeloga brijunskog kamena i rumenoga mramora iz Oprtlja i Brtonigle na vanjskim zidovima, čime se dodatno referirala na romaničku arhitekturu, posebice onu iz Toskane. To je bila Luntzova zamisao (Schmidt je predvidio fasadu od klesanoga kamena), dok je Tommasi drugačije izveo niše na pročelju te „svezao“ stupove u mornarski čvor, izgradio vanjski pristup i desnoj kapeli, a planirani zvonik znatno izmijenio dodavši nad triforama kat s kvadriforama te ga „skrativši“ za oktogonalnu piramidu.

Unutrašnjost crkve ukrašena je tako da oponaša bizantske crkve, tj. njihove mozaičke i štukodekoracije i prizore. Središnji mozaik na trijumfalnom luku poslužio je za prikaz Posljednjega suda (dovršen 1913.), dok je u polukonhi apside prikazana Marija od Mora sa svetim Nikolom, Pavlom, Petrom i svetom Barbarom, koji lebde iznad Pulskoga zaljeva i Mornaričke crkve s uređenim okolišem, kako je to bilo predviđeno arhitektonskim projektom. U kripti crkve sahranjen je Daublebsky von Sterneck, koji nije doživio dovršetak radova.

Crkva je posvećena 2.XII.1898. (posvetio ju je biskup Giovanni Battista Flapp), također u nazočnosti Franje Josipa, a povodom njegove 50. obljetnice krunjenja, iako još nije bila završena. Projekt je uključivao i uređenje okoliša – izgradnju stubišta prema Arsenalu te trijemova s kolonadama i vidikovcem, što nikada nije dovršeno. Uz vojnu kapelaniju bio je organiziran i dječji vrtić za potrebe mornaričkih djelatnika.

Početkom 1920-ih je porečko-pulski biskup Trifun Pederzolli tražio od talijanske Kraljevske mornarice (Regia marina), koja je preuzela vlasništvo nad crkvom, da ju prepusti biskupiji zbog vjerskih potreba civilnoga stanovništva (i s obzirom na znatno smanjenje broja vojnoga osoblja u gradu), ali mu to nije odobreno i crkva je ostala vojnom kapelanijom.

U desnoj kapeli je 1929., prema projektu Giuseppea Bertija, izgrađena Spomen-kapela talijanskoga mornara (Famedio del marinaio italiano) posvećena talijanskim mornarima poginulima kroz povijest, no 1947. je dijelom demontirana i odnesena u Veneciju (elementi će 1986. biti ugrađeni u novu vojnu kapelu sv. Barbare u Anconi, a brončana oltarna pala s prikazom svete Marije, rad Eugenija Bellotta, završila je u kapeli livornske Pomorske akademije).

Crkva je doživjela veliku devastaciju 1947.–65., kada je kao vojna imovina bila izvan vjerske funkcije i ikakve zaštite te izložena vandalizmu. Odnesen je ili uništen velik broj vrijednih predmeta i namještaja, uključujući i orgulje. Teško je oštećen i mozaik u portalu koji prikazuje Bogorodicu s Kristom i anđelima (obnovljen 1998.).

Za bogoslužje je opet otvorena 15.VI.1965., biskup Dragutin Nežić svečano ju je blagoslovio 12 dana poslije, a u posjed Porečko-pulske biskupije uvedena je formalnopravno tek 2010.

Slike