Vidošić, Tihomil, skladatelj, dirigent, pedagog i aranžer (Boljun, 1.VII.1902. - Zagreb, 24.I.1973.).

Djetinjstvo je proveo u Voloskom i Opatiji, gdje mu je otac radio kao općinski tajnik. U Opatiji je završio osnovnu školu i četiri razreda komunalne gimnazije, a nakon smrti oca (1911.) obitelj se 1916., zbog teških materijalnih prilika odselila na Sušak, gdje nastavlja školovanje. Kako je vrlo rano razvio ljubav prema glazbi, uzdržavao se svirajući u orkestrima po lokalima, a vodio je i školski zbor i orkestar. Bio je samouk, a prvu glazbenu poduku u učenju notnoga pisma dobio je u 21. godini od Ivana Matetića Ronjgova, u čijem je zboru pjevao i koji mu je probudio ljubav prema istarskom narodnom glazbenom izričaju. Konačno je izabrao bavljenje glazbom kao životni poziv te upisao 1923. studij dirigiranja i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, unatoč teškim materijalnim prilikama u obitelji i suprotno majčinoj želji.

Studirao je harmoniju kod Frana Lhotke, kontrapunkt i fugu kod Franje Dugana st., odnosno Krste Odaka, te kompoziciju i instrumentaciju kod Blagoja Berse. Kako bi se materijalno uzdržavao, započeo je službu kao violinist, a potom i dirigent, u vojnom orkestru, gdje je na njega jako utjecao tadašnji dirigent orkestra kapelnik Ivan Muhvić (1876. – 1942.). Budući da mu je što prije trebala kvalifikacija da bi mogao preuzeti posao kapelnika u vojnoj glazbi, Vidošić se prebacio na studij orgulja koji je završio 1929., a diplomu studija kompozicije stekao je tek 1961.

Godina 1923.-29. bio je vojni glazbenik i pomoćnik dirigenta u Zagrebu, zatim vojni kapelnik 1930.-33. u Tuzli te do 1941. u Mostaru. Nakon toga bio je upravitelj Vojne muzičke škole u Zagrebu, a od 1945. profesor na zagrebačkoj glazbenoj školi »Pavao Markovac«.

Vodio je više zborova i orkestara kulturno-umjetničkih društava. Skladateljskim se radom započeo baviti u Tuzli i Mostaru, pišući djela za vokalne ansamble i vojne orkestre. U zrelom skladateljskom razdoblju stvorio je vlastiti stil, protkan folklornim obilježjima, živim ritmovima, dopadljivim melodijama, vedrinom i optimizmom.

Poznatija djela su: Rondo capriccioso za komorni orkestar (1942.), uvertira - fantazija Zlatna mladost (1952.), kantata Radosti miće (1957.), Suita za klarinet i komorni orkestar (1955.), Drugi concertino za violinu i orkestar (1955). Najpoznatije mu je djelo komična opera Stari mladić (1959.), napisana prema vlastitu libretu, a nadahnuta istarskim narodnim melosom.