Diminić, Dušan
Diminić, Dušan, antifašist, komunist, partizan, političar, pravnik (Labin, 30.I.1914. – Zagreb, 13.III.2005.).
Kršten je 12.III. kao Dušan Čedomil. Otac Matko, rodom iz Svetog Lovreča Labinskog (Diminići), bio je učitelj i narodnjak, majka Lucija rođ. Bastianich (Bastijanić). Pod pritiskom nove, talijanske vlasti 1921. obitelj emigrira u Jugoslaviju, u Punat na Krku, gdje Dušan pohađa osnovnu školu (Punat se u to vrijeme zvao Aleksandrovo). Maturirao je 1932. u sušačkoj gimnaziji, a diplomirao 1939. na Pravnom fakultetu u Zagrebu.
Politički je aktivan od gimnazijskih dana, kada na Sušaku dolazi u kontakt s (ilegalnim) komunističkim pokretom i 1.V.1932. postaje član Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (OK KPJ) za Hrvatsko primorje (bio je zadužen za djelovanje među školskom omladinom). Komunističko propagandno djelovanje nastavlja i na fakultetu, zbog čega je 1934. je uhićen i 17.XI. na Okružnom sudu u Ogulinu osuđen na godinu dana strogog zatvora te je kaznu odslužio u Ogulinskoj kuli. Potom je u više navrata zatvaran, ali ne odustaje komunističke aktivnosti te je 1936. izabran u Mjesni komitet KPJ za Sušak. U proljeće 1940., nakon što je poslije uhićenja u ožujku bio sudski oslobođen 5.VI. na Okružnom sudu u Sušaku, sljedećeg je dana ponovo uhićen i interniran u lepoglavski logor.
Pred rat bio je protjeran u matičnu općinu Krk odakle se vraća na Sušak i nastavlja djelovanje u OK Komunističke partije Hrvatske (KPH) te piše letak „U borbu“ u kojem poziva narod u borbu protiv neprijatelja, pri tom spominjući i Istru. Nedugo zatim dolazi u sukob s Centralnim komitetom KPH te je 1941. isključen iz Partije. Sljedeće godine odlazi u partizane, pa je rehabilitiran i ponovno primljen u Partiju.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. postao je pomoćnik komesara Operativnog štaba za Istru te član Privremenog pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora (NOO) za Istru i sudjeluje u donošenju Pazinskih odluka. Također je član Oblasnog komiteta KPH Istre, član Oblasnog NOO-a za Istru te tajnik Oblasnog odbora Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Istru.
Neposredno nakon Drugog svjetskog rata bio je organizacijski sekretar CK Komunističke partije Julijske krajine (osnovane u Trstu 13.VIII.1945.) i tajnik Oblasnog narodnog odbora Istre. Bio je 1946. član jugoslavenske delegacije na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a krajem iste godine je među Istranima koji su prihvaćeni u Ustavotvorni sabor Narodne Republike Hrvatske (NRH). Na dopunskim izborima 1947. izabran je za zastupnika u Saveznom vijeću Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) te ponovo u proljeće 1950., a iste godine u studenom, u izbornom kotaru Pazin I, u drugi saziv Sabora NRH.
Zalagao se za vođenje specifične politike prema Istri svjestan činjenice da se istarsko stanovništvo po prvi puta našlo u granicama Jugoslavije. Bio je protiv načina izgradnje željezničke pruge Lupoglav – Štalije (Raška pruga, 1948.-51.) jer su vlasti prvotnu ideju dobrovoljnog rada u praksi provodile kao prisilan rad. Kritizirao je i tjeranje ljudi sa sela na rad u rudnike te oduzimanje matrikula pomorcima kako se ne bi mogli ukrcavati na strane brodove. Upozoravanja da takva politika potiče optiranja vjerojatno su rezultirala njegovim micanjem iz Istre.
Bio je postavljen 1948. za pomoćnika jugoslavenskog veleposlanika u Tirani, potom radi u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu, pa je u Zagrebu ministar komunalnih poslova u Vladi NRH (28.IV.1949.–5.V.1950.) te ministar trgovine i opskrbe (5.V.1950.–27.IV.1951.). Početkom 1953. izabran je u Izvršno vijeće Sabora NRH, a bio je i član CK KPH. Na državnim izborima krajem 1953. ponovo je izabran, u izbornom kotaru Pazin-Labin, za zastupnika u Saveznom vijeću Skupštine FNRJ.
Na tragu partijskih (deklarativnih) stavova o demokratizaciji političkog sustava početkom 1950-ih Diminić i sličnomišljenici (među kojima je još jedan Istranin – Berto Črnja) u tjedniku Naprijed, koji je do tada bio informativni organ Saveza komunista Hrvatske (SKH), objavljuju više članaka na tu temu. Tako Diminić u svibnju 1953. piše da „buduća narodna skupština ne bi trebala da samo formalno potvrđuje zakonske prijedloge već da o njima stvarno raspravlja“ u čemu vidi „snažan korak naprijed na putu demokratizacije organizacije naše narodne vlasti“, a u raspravi o načinu predlaganja kandidata ističe da je „riječ birača najmjerodavnija“. Ti su „disidentski“ stavovi, koji nisu bili prihvatljivi užem rukovodstvu SKH (Jakov Blažević, Vladimir Bakarić), objavljivani prije znamenitog ciklusa članaka o partijskoj birokraciji istaknutog komunista i netom izabranog predsjednika Savezne skupštine Milovana Đilasa u beogradskoj Borbi i Novoj misli krajem 1953. i početkom 1954. tako da je pogrešno Diminića, Črnju, Živka Vnuka i druge „naprijedovce“ etiketirati kao „đilasovce“, iako su neki od njih simpatizirali Đilasa, a i politička im sudbina naposljetku bila slična.
Diminić je od 1.I.1954. potpisan kao glavni urednik Naprijeda, 8.I. objavio je članak „Jedinstvo socijalističkih redova i borba mišljenja“ u kojem se zalaže za različitost mišljenja (i) u Partiji, ali već nakon trećeg siječanjskog broja partijski je tjednik ugašen (navodno su ga radnici u tiskari odbili tiskati), a na Desetom plenumu SKH (23.I.1954.) Diminić i redakcija Naprijeda optuženi su za „đilasovštinu” (prednjačili su Zvonko Brkić i Mika Špiljak), odnosno za namjeru stvaranja višestranačkog sustava i likvidaciju Partije. Diminić je isključen iz SKH i iz javnog života. Na odluku o isključenju iz Partije nije se žalio, povukao se iz politike (u lipnju 1954. dao je ostavku na mjesto saveznog zastupnika) iako je se nastavio družiti s istomišljenicima. Kasnije je zapisao: „Došao sam do zaključka da se moji nazori ne mogu uskladiti s organizacijom i politikom Partije. Nisam želio biti činovnik Partije već aktivni politički sudionik, a ako to u njoj ne mogu biti, tada je moje formalno članstvo bespredmetno.“
Do mirovine je radio kao pravnik, a u mirovini je iz Zagreba sve češće dolazio u rodnu Labinšćinu te je za ljetnih mjeseci sa suprugom Adom Gortan, rodom iz Pazina, živio u Tunarici.
Pisao je političke članke za ratni Glas Istre (od proljeća 1944.); tiskan je njegov referat s prvog zasjedanja Oblasne skupštine za Istru (Rijeka 1945.); surađivao je u edicijama Priključenje Istre Federalnoj Državi Hrvatskoj u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji 1943–1968 (Rijeka 1968.) i Radnički pokret Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Istre 1919–1941 (prilog „Komunistički pokret u Hrvatskom primorju 1931-1941“, Rijeka 1970.); objavljene su mu knjige Istra u partizanskom notesu (1943–1945) (Pula 1986.) i Sjećanja – Život za ideje (posmrtno, Labin – Pula – Rijeka 2005.).
Predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je 2002. Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar