Barok (tal. barocco, iz port. barroco: biser nepravilna, pakuglasta oblika; vrsta srednjovj. silogizma), umj. slog u eur. zemljama od poč. XVII. do sred. XVIII.st., u razdoblju između renesanse i rokokoa, odn. klasicizma. Gl. su mu obilježja nemirni, razigrani, mekani oblici, veličajnost, kićenost, patetičnost, raskoš, naglašena igra svjetla i sjene, povezanost arhitekture, kiparstva, slikarstva, umj. obrta.

Arhitektura. U crkv. se arhitekturi u tijeku XVII.st. mnoge starije sakralne građevine barokiziraju (pročelje katedrale u Puli, župna crkva u Pazinu). Graditeljski pothvati XVIII.st. pretežno su pod venecijanskim utjecajima, variraju se venecijanski uzori i prevode u lokalnu tipologiju. Takve značajke ima skupina crkava građenih u duhu kasnoga palladijanizma (škola tal. graditelja Andree Palladija): Sv. Marija od Anđela u Poreču 1747., župne crkve u Umagu 1730., Buzetu 1784. i Završju 1792. Najvrjednije projekte ostvaruju G. Dozzi za župnu crkvu sv. Eufemije u Rovinju 1725., B. Maccaruzzi za župnu crkvu sv. Blaža u Vodnjanu 1760., te G. Dongetti za župnu crkvu sv. Servula u Bujama 1754. Od svjetovne arhitekture pod istim je utjecajem građena kasnopalladijevska vila u Svetom Ivanu kraj Baderne. Pod srednjoeur. utjecajima podizane su i sakralne i stambene građevine u dijelu Istre pod austr. upravom (pavlinska crkva i samostan u Svetom Petru u Šumi, dvorac Belaj i kaštel Lupoglav). Manje crkve i kapele XVIII.st. često imaju zvonik na preslicu te slikovit, otvoren trijem sa stupovljem (crkve sv. Marija od Zdravlja u Labinu, Marija Milosrdnica u Rovinju).

Likovna umjetnost baroknoga razdoblja (XVII. i XVIII.st.) u Istri obilježena je djelima inozemnih majstora i uvezenim djelima. Zbog blizine Venecije kao umj. središta koje je uvelike odredilo recepciju baroknoga sloga, poglavito na području pod mlet. upravom, nisu se znatnije razvile mjesne radionice. Na područje pod austr. upravom dopirali su i srednjoeur. utjecaji, osobito radionica istočnoalpskoga rubnoga područja (tirolskih, slov., furlanskih). Narudžbama u poznatih umjetnika slijedi se ukus vremena, iako se nerijetko prihvaćaju također konvencionalnija i tradicionalnija rješenja. Obilje grafičkih listova, često merkantilne grafike, potaknulo je pak u djelima skromnijih majstora višestruko prepletanje tal. i srednjoeur. uzora. Djelatnost domaćih radionica vezana je ugl. za seoske sredine, gdje anonimni majstori ostvaruju sugestivna, ali stilski neizrazita djela. Iznimka su pavlinske samostanske radionice, koje u XVIII.st. imaju razgranatu djelatnost te opskrbljuju umjetninama različite naručitelje. Stabilnije gosp. i polit. prilike u Istri, podijeljenoj između mlet. i austr. uprave, omogućile su u XVIII.st. novi zamah u izgradnji i opremanju gradskih palača, ladanjskih vila (stancija), osobito crkv. kompleksa i samostana. Inventar javnih i patricijskih građevina ugl. nije sačuvan, te je za barok svojstveno jedinstvo arhitekture, skulpture i slikarstva očuvano ugl. u interijerima sakralnih zdanja. Građani okupljeni u bratovštinama glavnim su izvorom financiranja, potom crkveni dostojanstvenici (biskup M. Bozzattini u Bujama, biskup G. Negri u Bujama i Poreču, župnik V. Šestan u Lindaru) i plemićke ili građ. obitelji (Grimani u Savičenti, Negri u Labinu, Lippomano 1695. u Motovunu, Basilisco 1711. u Rovinju, Papadopoli i Polesini u Poreču, Besenghi 1758. u Završju).

Raznovrsna sakralna plastika očuvana je u mnogobrojnim baroknim ili barokiziranim interijerima (oltari, propovjedaonice, kućišta orgulja, ispovjedaonice, svijećnjaci, procesijski križevi i štapovi, korske i crkv. klupe, sakristijski ormari). Drvorezbareni, polikromirani oltari i propovjedaonice zamjenjuju se tijekom XVIII.st. kamenim ansamblima, osobito na području pod mlet. upravom. Kamena skulptura uvozi se iz mlet. radionica te slijedi stilski razvoj pojedinih majstora (G. Marchiori, G. i F. Bonazza, P. i G. Groppelli, L. i A. Tagliapietra). U drugoj pol. XVIII.st. sve se više nabavljaju djela furlanskih kipara (G. Matiussi, C. Picco), a istodobno se razvija i pomjesna proizvodnja kamenoga crkv. namještaja u radionicama u Piranu (G. Albertini), Žminju i Vodnjanu. Malo je očuvanih interijera s baroknim štukaturama, među kojima su vrsni rad G. Montevintija (1751) na stropu bivše franjevačke crkve u Poreču, i rad nepoznatoga majstora u župnoj crkvi u Roču.

Slikarstvo je također gotovo isključivo povezano s djelatnošću crkv. ustanova, a opremanje interijera slikama snažno je motivirano protureformacijskom obnovom. Rijetke slike svjetovne ili mitološke tematike koje se čuvaju u mjesnim zbirkama i muzejima potječu najvećim dijelom iz privatnih zbirki XIX. i XX.st. Uvezene slike iz prvih desetljeća XVII.st. – Palme Mlađega u Poreču i Savičenti, M. Ponzonija (Pončuna) u Balama i A. Maganze u Motovunu – svjedoče o dugom trajanju tradicionalnih, kasnomanirističkih formi na mlet. području. Djela Z. Venture i B. d’Anne variraju i pojednostavnjuju naslijeđe mlet. cinquecenta (predbarokno razdoblje visoke renesanse i manirizma), kao i slike skromnijih i anonimnih majstora u tijeku gotovo cijeloga stoljeća (npr. Moreschi). Barokni stilski izraz pojavljuje se u Istri u drugoj pol. XVII.st. s djelima A. Zanchija (1679–80., Kopar) i G. Lazzarinija (Piran), u kojima se povezuju značajke tenebroznoga slikarstva s novom težnjom prema naglašenijoj dekorativnosti i klasicizirajućim oblicima na kraju stoljeća. Novi senzibilitet očituje se i u ciklusu iz Kristova života G. Della Vecchije (1711) te na pali N. Bambinija u Barbanu (1701). Dodiri naslijeđa mlet. seicenta (razdoblje baroka, XVII.st.) s rasvijetljenim rokokoovskim koloritom pokazuju i slike G. Camerate iz četvrtog i petog desetljeća XVIII.st. Pale G. Pittonija (Buje), G. B. Tiepola (negda u Piranu) i G. Dizianija (1758., Završje) najznačajniji su izrazi slikarstva rokokoa. U kasnim djelima G. Angelija, sljedbenika G. B. Piazzette (Piran, Vižinada, Zambratija, Vodnjan), već se naslućuju značajke klasicizma. U drugoj i trećoj četvrtini XVIII. st. sve su jači utjecaji istočnoalpskih slikarskih radionica. Iako su pod dominantnim utjecajem tal. majstora, te radionice njeguju samosvojan oblikovni izraz, tipični primjeri kojega su djela pavlinskih slikara B. Tacola (1727) i L. Kecheisena i Navještenje ljubljanskoga slikara V. J. Metzingera u Pićnu (1737). Zamiranje Venecije kao umj. središta osjetilo se vrlo brzo i u Istri. Venecijanske slikare zamjenjuju skromniji provincijski majstori, npr. L. Pedrini (Kopar, Motovun), F. Travi (Buje, Grožnjan) i M. Furlanetto (Piran, Buzet, Oprtalj).

Slike