Rakovac, Milan, pisac, pjesnik, novinar (Rahovci [Rakovci] kraj Baderne, 12.XII.1939.).

Otac Joakim, majka Marija (zvana Duša), rođ. Štifanić. Kršten je kao Emilio Luciano Racozzi.

Pučkoškolsku i gimnazijsku naobrazbu stekao je u Puli i Zagrebu, a Vojnopomorsku akademiju završio je u Divuljama. Napustivši vojnu službu, obnašao je određene političke dužnosti u Puli, Rijeci i Zagrebu. Kratko vrijeme bio je glavni urednik Glasa Istre. Od prvih dana utemeljenja uključen je u Čakavski sabor (ČS), i aktivno djeluje u radu tijela i katedri ČS, na raznim dužnostima, uz Zvanu Črnju kao jedan od njegovih bliskih suradnika - sve do Črnjine smrti, te Josipa Bratulića, Josipa Diminića, Marija Kalčića, Aleksu Ladavca, Ivana Rudana, Petra Strčića, Ferda Tončinića, Marka i Slavka Zlatića, i mnoge druge. U sklopu ČS intenzivno se bavi općim pitanjima ČS, razvitka i utemeljenja katedri po pojedinim mjestima, održanja ČS (u doba napada na Črnju i ČS), te izravno sudjeluje osobito u sklopu literarnih i povijesnih djelatnosti, kao autor i kao aktivist.

Kao pjesnik čakavskog izraza, premda okrenut zavičajnim istarskim temema i sadržajima, pronalazi vlastite putove i načine izražavanja, težeći prestrukturiranju tradicionalnoga pjesničkog znaka. Rakovčev pjesnički senzibilitet, duboko prožet ruralnom »šćavunsko-težačkom sviješću« (Mirjana Strčić), snažno je prisutan i u njegovim proznim ostvarenjima, gdje prevladava kondenziran, jezgrovit i namjerno opor, silovit, upravo provokativan izričaj. Suautor u nekoliko grafičko-pjesničkih mapa, npr. sa slikarima Milanom Legovićem (Kus kamika, Pula 1982.), Ivanom Obrovcem (Istarski rukopisi - Caligrafie istriane, 1998) itd. Zastupljen u antologijama, zajedničkim zbirkama, leksikonima i sl. - primjerice Zvane Črnje i Ive Mihovilovića (Rijeka 1969.), Milorada Stojevića (Rijeka 1987.), Mirjane Strčić (Pula 1989.), Borisa Biletića (Pula 1997.), Daniela Načinovića (Pula 1999.); u izborima Osamljenik (Zagreb 1993.) i Europa erlesen - Istrien (Klagenfurt / Celovec - Austrija 1998.) i dr. Notiran u Hrvatskome leksikonu II (Zagreb 1997.).

Autor nekoliko kulturološko-povijesnih ogleda emitiranih na Trećemu programu Hrvatskoga radija.

S talijanskoga preveo roman Bolji život Fulvija Tomizze (Čakavski sabor i dr., Pula - Rijeka 1980.) i dokumentarnu knjigu Izbrisani identitet Paola Parovela (Pazin i dr. 1993). Prevođen na strane jezike. Nekoliko je njegovih pjesama uglazbljeno (Franci Blašković, Tamara Obrovac, Livio Morosin). Samostalno ili u suautorstvu pisac je tekstova u više monografija na hrvatskome i/ili stranim jezicima, npr.: Učka (Pula 1981), Pula (Pula 1986), Hrvatska (Motovun 1987) i dr. Bio je članom više uredništava (edicije Istra kroz stoljeća, časopisā Istra i Nova Istra).

Svojedobno vrlo aktivan u Čakavskome saboru. Član Društva hrvatskih književnika od 1980. (do 1990. Društvo književnika Hrvatske), i Matice hrvatske. Utemeljitelj i programski voditelj međunarodnih pograničnih susreta Forum Tomizza u Umagu, Kopru i Trstu. Redovito objavljuje novinske kolumne i publicističke tekstove. Autor je scenarija za pojedine filmove te dramskih tekstova.

Živi u Zagrebu gdje radi kao urednik na Hrvatskoj televiziji.

Djela: Priko Učke (poezija, eseji, putopisi, zapisi), Istra kroz stoljeća, II. kolo, 2., Pula - Rijeka 1980.; Sik (pjesme), Rijeka 1980.; 'Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman), Zagreb 1983. [i. e. 1982.]; 'Riva i druži ili, caco su nassa dizza (roman; drugo, izmijenjeno izdanje), Pula 1984.; Haluj ili Sunce je ditesino zlatno (roman), Pula 1986. (svezak sadrži i scensku igru Politeama ili lokalno-globalni patatrac); Sliparija (roman), Zagreb 1986.; Snovid (roman), Zagreb 1987.; Istragram: štorije i uganke (kratke priče), Zagreb 2000.; Sliparija (obnovljeno), Istra kroz stoljeća, Pula 2004.; Cha for kids, Zagreb 2004.; La Triestina (roman), Rijeka 2006.; Kvarnerski otočni lucidar, Zagreb 2006.; Besida priletuća (poezija), Zagreb 2009.; Sinovi Istre (eseji), Pula 2009.