Tuđman, Franjo, političar, povjesničar (Veliko Trgovišće, 14.V.1922. – Zagreb, 10.XII.1999.).

Sudjelovao je u narodnooslobodilačkom pokretu, a u poraću nastavio raditi u aktivnoj vojnoj službi u Beogradu (Personalna uprava JNA, Generalštab, Savezni sekretarijat za narodnu obranu), gdje je završio studij na Višoj vojnoj akademiji (1957.). U čin generala unaprijeđen je 1960., a 1961. na vlastiti zahtjev napustio je vojnu službu kako bi se posvetio znanstvenom radu.

U Zagrebu je osnovao Institut za historiju radničkog pokreta i ostao na njegovom čelu do 1967. Doktorat iz povijesnih znanosti je obranio 1965. na Filozofskom fakultetu u Zadru (Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.). Do 1967. je obnašao visoke dužnosti u politici i kulturi (Socijalistički savez radnog naroda, Sabor, Matica hrvatska), a tada je izbačen iz Partije (Savez komunista Jugoslavije) i umirovljen. Zbog isticanja nacionalne sastavnice borbe Komunističke partije Hrvatske (KPH) protiv unitarističke Kraljevine Jugoslavije, bio je obilježen kao nacionalist i 1972. osuđen na dvije godine zatvora, a ponovo na tri godine 1981., uz zabranu javnoga djelovanja od pet godina.

Objavio je knjige Okupacija i revolucija (1963.), Velike ideje i mali narodi (1969.), Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi (1981.), Bespuća povijesne zbiljnosti (1989.). Od 1992. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).

Godine 1989. osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) i postao njezinim predsjednikom. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, u Saboru je 30.V.1990. izabran za predsjednika Predsjedništva tada još Socijalističke Republike Hrvatske, a nakon donošenja novoga Ustava Republike Hrvatske (RH) u kolovozu 1992. ponovno je, na neposrednim izborima, izabran za hrvatskog predsjednika te još jednom 1997. i na toj je dužnosti bio do smrti. Kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH imao je ključnu ulogu u Domovinskom ratu i uspostavi teritorijalne cjelovitosti RH. Nesporne su njegove zasluge za osamostaljenje Hrvatske, a najveće zamjerke katastrofalna pretvorba i privatizacija društvenog vlasništva, nacionalizam, kršenje ljudskih prava, centralizacija Hrvatske.

Više je puta dolazio u Istru povodom otvaranja infrastrukturnih objekata, a često je boravio na Brijunima (Brioni). Tamo su održani i neki važni sastanci državnog vodstva 1991.-95. Godine 1994. kao svoje savjetodavno tijelo osnovao je Vijeće za Istru što je u Istarskoj županiji izazvalo burne, uglavnom negativne političke reakcije, a ono nije nikad zaživjelo. Njegova politika, a posebice odnos prema Istri i Istranima, nije na Polutoku imala zapaženiju podršku, što se odražavalo i na njegove izborne rezultate: na predsjedničkim izborima 1992. u svim tadašnjim istarskim općinama uvjerljivo ga je pobijedio Dražen Budiša, a tako je bilo i 1997. kad je istarski favorit bio Vlado Gotovac. Također ni HDZ pod njegovim vodstvom nije u Istri postizao značajnije izborne uspjehe.

Slike