Parlov, Mate - Teo, boksač (Split, 16.XI.1948. – Pula, 29.VII.2008.).

U ranoj mladosti živio je u Imotskom, otac Mate, majka Mira rođena Jelavić. Obitelj se 1958. preselila u Pulu gdje je Mate završio Upravnu školu te diplomirao na Višoj ekonomskoj školi, a potom i na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Do obrane magisterija na Ekonomskom fakultetu u Ljubljani bio mu je ostao jedan nepoloženi ispit.

Boksom se počeo baviti 1964. u Boksačkom klubu Pula pod vodstvom trenera Alda Buršića. Kao boksač isticao se inteligencijom i tehnikom, a bio je poznat kao marljivi sportaš koji nije propuštao treninge. Za prvu ekipu BK Pule počeo je nastupati 1965., a prvi uspjeh bilo mu je osvajanje juniorskog prvenstva Hrvatske 1966. u Puli. U tim počecima najopasniji suparnik bio mu je Vladimir Premuš iz Osijeka, od kojega je 1965.-67. izgubio čak pet uzastopnih mečeva, ali mu je potom uzvratio s četiri pobjede. Premuš je bio zadnji jugoslavenski boksač od kojeg je izgubio i jedini s kojim je imao negativan skor.

Parlov je u amaterskoj karijeri, koja je trajala od travnja 1965. do veljače 1975., imao ukupno 310 borbi u kojima je ostvario 291 pobjedu, uz 6 neodlučnih rezultata i samo 13 poraza. Većinu pobjeda postigao je nokautom ili prekidom borbe. Prvih godina nastupao je u srednjoj kategoriji (do 75 kg), a od jeseni 1970. do kraja amaterske karijere u poluteškoj (do 81 kg).

Prvakom Jugoslavije bio je osam puta uzastopno od 1967. do 1974., što prije njega nije uspjelo nijednom jugoslavenskom boksaču. Prvak Hrvatske bio je 1967. i 1968., Zlatnu rukavicu na Meču šampiona u Beogradu osvajao je 1967. i 1969. S BK Pulom osvojio je Hrvatsku boksačku ligu 1967. i 2. saveznu ligu - zapad 1970. i 1974. te nastupao u 1. jugoslavenskoj ligi.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupao je 1967.-75. Prvi značajniji međunarodni uspjeh bila mu je pobjeda na Turniru olimpijskih nada 1967. u Budimpešti. Na Olimpijskim igrama (OI) 1968. u Meksiku poražen je u četvrtfinalu, a sljedeće godine osvojio je srebro na Europskom prvenstvu (EP) u Bukureštu. Posljednji poraz u amaterskoj karijeri, i to nokautom (jedinim uopće), doživio je od Joachima Bruskea u susretu Jugoslavije i DR Njemačke u ožujku 1970. Potom je 1970.-74. vladao svjetskim boksačkim ringovima u poluteškoj kategoriji. Osvojio je zlato na OI 1972. u Münchenu i na Svjetskom prvenstvu 1974. u Havani te na EP-u 1971. u Madridu i 1973. u Beogradu. Prvi je jugoslavenski boksač koji je kao amater osvojio sve najvažnije svjetske i europske naslove. K tome, bio je pet puta uzastopno, 1970.-74., prvak Balkana. U 19 međudržavnih ekipnih mečeva za Jugoslaviju imao je 18 pobjeda i jedan poraz.

Za postignuća u amaterskom boksu dobio je niz priznanja i titulu Zaslužnog sportaša Jugoslavije. U tom je razdoblju višekratno je proglašavan za najboljeg sportaša Jugoslavije, Hrvatske i riječko-istarske regije po izboru sportskih i drugih listova, a Bugarska telegrafska agencija proglasila ga je 1974. za najboljeg sportaša Balkana.

Nakon što je u amaterskom boksu osvojio sve što je mogao, u travnju 1975. krenuo je profesionalnu karijeru. Menadžer mu je bio tršćanski poduzetnik Boris Kramaršić, rodom iz Rijeke, a trener bivši riječki boksač Nello Barbadoro. Od prvog profesionalnog meča u svibnju 1975. do posljednjeg u ožujku 1980. imao je 29 mečeva, ostvario 24 pobjede (polovicu prije završetka meča) i dva neriješena rezultata te doživio tri poraza. Naslov profesionalnog prvaka Europe osvojio je pobijedivši Domenica Adinolfija 10.VII.1976. u Beogradu. Tu je titulu u dvije godine triput obranio te postao izazivač za onu svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po verziji WBC-a. Osvojio ju je 7.I.1978. u Rimu, nokautiravši dotadašnjeg prvaka Miguela Ángela Cuella. Nakon jedne uspješne obrane, naslov je izgubio protiv Marvina Johnsona u prosincu 1978. na Siciliji.

Iz boksa se povukao 1980., ali je 1984. bio kapetan jugoslavenske reprezentacije na OI u Los Angelesu, gdje su njegovi boksači osvojili četiri medalje. Nakon boksačke karijere bavio se kuglanjem i nastupao za KK Zanatliju iz Pule. U središtu Pule otvorio je 1979. kafić koji je i vodio.

Za osobit doprinos razvoju boksa dobio je 1977. Zlatnu značku Boksačkog saveza Hrvatske. U izboru Sportskog saveza Istarske županije proglašen je 1999. najboljim sportašem Istre XX. st., a 2000. i Hrvatske u izboru Sportskih novosti. Bio je i počasni predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza.

Njegovim imenom nazvan je 2008. Dom sportova u Puli, a 2016. u Fažani šetnica na čijem mu je kraju, nedaleko od njegove obiteljske kuće, početkom 2018. podignut brončani spomenik u boksačkoj pozi, rad akademskog kipara Ante Jurkića. Nakon višegodišnjih prijepora oko lokacije, Mati Parlovu je u proljeće 2021. spomenička skulptura, djelo akademske kiparice Marije Ujević-Galetović, postavljena i u Puli, na Giardinima, u blizini njegova kafića. Spomenik Parlovu, s antifašističkom potkom, htio je u Splitu podignuti akademski slikar i umjetnički aktivist Marko Marković, ali su se na taj projekt tamošnje gradske vlasti oglušile. Ipak, u sklopu Markovićeve umjetničke akcije uklesana je 2016. na fasadu Društvenog kulturnog centra Dom mladih u Splitu znamenita i znakovita rečenica "Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam svjetski prvak?" koju je Parlov izrekao u jednom intervjuu 2004.

Slike