Kumičić, Eugen, književnik i političar (Brseč, 11.I.1850. – Zagreb, 13.V.1904.).

Gimnazijsku naobrazbu, uglavnom na talijanskom, stjecao je u Rijeci, Kopru i Zadru, te maturirao u Rijeci 1870. U Pragu je započeo studirati medicinu, ali je iste godine prešao u Beč na studij povijesti, filozofije i zemljopisa (1871.–73.). Godine 1874. bio je suplent u splitskoj i zadarskoj gimnaziji. U Parizu je boravio 1875.–77., pola godine u Veneciji, tijekom 1877. i na početku 1878. u Beču, a za aneksije Bosne i Hercegovine 1878. bio je vojnik u Bosni. U Zagrebu je živio od 1879. te do 1883. bio profesorom francuskog i talijanskog jezika na zagrebačkoj višoj realci, a potom se profesionalno posvetio književnosti i političkoj djelatnosti. Kao radikalni starčevićanac u dvama mandatima bio je zastupnik Stranke prava u Hrvatskome saboru. S Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem u Kraljevici je pokrenuo list Primorac, te uređivao pravaške listove Hrvatsku vilu (1882.–83.) i Slobodu, poslije Hrvatsku (1887.–88.). Od 1892. do 1895. bio je zagrebačkim gradskim zastupnikom. Nakon rascjepa među pravašima potpredsjednikom je Čiste stranke prava.

U književnosti je nastupio 1879. novelom Slučaj, objavljenom u sušačkoj Slobodi. Romantik, sentimentalist, patetik i moralizator, pod jakim Šenoinim utjecajem; podrijetlom iz austrijskog dijela Monarhije podvrgnutoga talijanizaciji, ušavši u literaturu i politiku za Khuenova režima u banskoj Hrvatskoj, tj. u doba žestoke mađarizacije i germanizacije hrvatskih zemalja, svoj je književni opus obilježio crno-bijelom karakterizacijom likova te suprotstavljanjem domaćeg elementa stranom ili odnarođenom. Sukladno temeljnim osobnim odrednicama: istarskom podrijetlu, susretu s francuskim naturalizmom za boravka u Parizu te političkoj pravaškoj orijentaciji, književna povijest i kritika Kumičićevo djelo ugrubo dijele na tri predmetnotematske i motivske cjeline: istarsku (zavičajnu), naturalističku i povijesnu. Vrstan detaljist i pejsažist, u svojim je istarskim djelima, osjećajno najangažiraniji, privržen kopnu i sudbinama malih ljudi. Tom krugu pripadaju pripovijetke i romani: Jelkin bosiljak (1881.), Začuđeni svatovi (1883.), Sirota (1885.), Preko mora (1889.), Teodora (1889.) i dr. Programski članak O romanu, objavljen 1883. u Hrvatskoj vili, svjedoči o njegovu poznavanju Zolina teksta Le roman expérimental, ali se uglavnom svodi na raspravu o idejno-društvenoj zadaći književnosti, a ne na prijepor glede stilskih koncepcija realizma ili naturalizma. Plakatno i tendenciozno nametanje političkih ideja u autorovim tzv. naturalističkim romanima prevladava nad psihologiziranjem, individualizacijom i karakterizacijom likova, te je tako pozitivno sve hrvatsko, a negativno sve tuđinsko. Ipak, širokim zamahom, premda karikirano i pristrano, prikazuje hrvatsko građansko društvo, mahom zagrebačke salone u kojima vladaju najniže strasti. Unatoč vještini u razvijanju fabule, sve to nije bilo dovoljno da naturalizam u hrvatskoj prozi zaživi kao književna praksa. U toj su skupini: Olga i Lina (prvotno Olga i Liza, 1881.), Gospođa Sabina (1883.), Saveznice (1890.) i dr. Kumičićevi povijesni romani Urota zrinsko-frankopanska (1894.) i Kraljica Lepa ili propast kraljeva hrvatske krvi (1902.) evociranjem presudnih povijesnih događaja i osoba tematiziraju propast hrvatske državne samostalnosti, a mitologizacija i epsko-romantičarsko promicanje nacionalne ideje prevladavaju nad literarnom uvjerljivosti. Memoarska proza Pod puškom (1889.) iz doba je aneksije Bosne. Bez većega uspjeha i traga ostale su mu drame Obiteljska tajna (1890.), Sestre (1890.), Poslovi (1890.) i Petar Zrinski (1900.). Ostala djela: Primorci (1882.), Ivan Turgenjev (1883.), Neobični ljudi (1890.), Otrovana srca (1890.), Ubilo ga vino (1890.), Mladost–ludost (1891.), Pobijeljeni grobovi (1896.), Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan i njihovi klevetnici (1899.) i dr. Posebice su zanimljivi njegovi literarizirani politički govori.

Kao jedan od najpopularnijih i najčitanijih pisaca u književnosti hrvatskog realizma Kumičić je ujedno i najpoznatiji Istranin u hrvatskoj književnosti. Služio se pseudonimima Jenio Sisolski, Bersečanin i E. K.

Slike