Vodȉce (tal. Vodizze), naselje na Ćićariji (45°29′N; 14°3′E; 661 m nadmorske visine); 9 stanovnika (2021.), općina Lanišće.

Smještene su na raskrižju cesta Buzet – Obrov i Jelovice – Mune, pa su vrlo važna prometna točka toga dijela Ćićarije.

Do kraja XIX. st. glavna gospodarska grana bila je stočarstvo, a potom se stanovništvo bavilo proizvodnjom drvenog ugljena (krbunice), koji se prodavao u obližnjem Trstu. Hranu je mjesno stanovništvo proizvodilo na širokom plodnom polju.

Stanovnik je Vodȉčan, stanovnica Vodȉčanka, a pridjev vodȉčki.

Područje je bilo naseljeno već u neolitiku, a na obližnjim brdima bile su željeznodobne gradine. Tek se u ranom srednjem vijeku može govoriti o seoskom naselju, koje se u pisanim vrelima javlja nakon X. st., kad su Vodice dio tršćanske općine. Naselje je zatim pripadalo akvilejskom patrijarhu, knezovima Goričkim, a 1394. kao dio Rašporske gospoštije došlo je pod vlast Mletačke Republike. Stradale su od osmanskih upada potkraj XV. st., a 1523. prešle su u vlast Habsburgovaca, koji su ih povjerili tršćanskom kapetanu Rauberu. Od tada je granica austrijskog i mletačkog područja u tom dijelu Ćićarije išla između Vodica i Dana.

Crkva sv. Martina izgrađena je u XIX. st., a obnovljena 1939. i 1999. Stara crkva istoga titulara nalazi se na groblju poviše sela, a prema mjesnoj tradiciji, na tom je mjestu bilo staro selo.

Vodice je u Drugom svjetskom ratu spalila njemačka vojska 10.VIII.1944., kad je cjelokupno zatečeno stanovništvo odvedeno u logore.

U Vodicama je rodna kuća jezikoslovca Josipa Ribarića.

Slike