La Voce del popolo, riječki dnevni list na talijanskom jeziku koji izlazi od 1944., a bez prekida od svibnja 1945. Ne treba ga poistovjećivati s istoimenim listom, danas poznatim kao „Stara La Voce del popolo“, koji je od 1889. do 1921. izlazio u Rijeci u doba Austro-Ugarske Monarhije i Slobodne Države Rijeka.

Počeo je izlaziti 27.X.1944., na ciklostilu, kao partizanski list. U prvom se broju uredništvo člankom „La vera voce“ na prvoj stranici ogradilo od staroga La Voce del popolo, objašnjavajući da je on bio glasilo vladajuće klase riječkih autonomaša, čija se politika temeljila na konfrontaciji Talijana i Hrvata, a da će novopokrenuti list biti pravi glas Riječana („la sua vera voce“).

Prvi broj novog izdanja uredio je i gotovo u cijelosti napisao Eros Sequi u kolibi u šumi Čvije, kraj izvora Rečine (Rječine). Daktilografkinja je bila Ester Blažić, a Josip Sloković-Branko odgovoran u partizanskoj „štampariji Pobjeda“ sa sjedištem u Benašima, u kući Berta Lučića. Prisjećajući se tih vremena, Sequi je pisao da su surađivali s hrvatskim kolegama koji su pripremali Glas Istre Antom Drndićem i Fedorom Olenkovićem.

U 1944. je La Voce del popolo tiskan još 18.XI. i 24.XII., a potom zbog neprijateljske ofenzive tek po oslobođenju Rijeke 5.V.1945., kada započinje njegovo redovno izlaženje sa sjedištem uredništva u tom gradu. Bio je glasilo Gradskoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Rijeke (Comitato Cittadino del Fronte Unico Popolare di Liberazione di Fiume). Pisanje lista bilo je u svrhu jasne promidžbe za pripajanje Rijeke i Istre Jugoslaviji.

Prva tri broja sadržavala su po šest stranica, 22 cm x 23 cm, dok je treći broj imao nešto veće dimenzije. Poznata je tiraža samo drugog broja – u tisuću primjeraka.

Izlazio je od 5.V.1945. kao trotjednik na dvije stranice i napokon tiskan u pravoj tipografiji, zatim na četiri stranice u malom formatu (28 cm × 40,5 cm). Od lipnja 1945. postao je dnevnikom i izlazio na dvije stranice velikoga formata (41,5 cm × 57 cm) te od listopada na četiri stranice kao glasilo Gradskog odbora UAIS-a u Rijeci (Comitato Cittadino dell’Unione Antifascista Italo-Slava di Fiume). Raspačavao se u Istri, zatim i u Trstu, tijekom kampanje za priključenje Julijske krajine Jugoslaviji. U 1947. postao je službenim glasilom Talijansko-slavenskoga antifašističkog saveza za Istru i Rijeku, dostignuvši nakladu od 15 000 primjeraka.

U godinama nakon priključenja gotovo cijele Istre Jugoslaviji ponovno je izlazio na dvjema stranicama, unatoč tomu što mu je u prosincu 1947. pridružen pulski dnevnik Il Nostro Giornale i što je 1948. postao glasilom Narodne fronte Istre i Rijeke. Tek nakon potpisivanja Londonskoga memoranduma 1954. i nakon što se spojio s tjednikom La Nostra Lotta (koji je izlazio 1948.–56. u Zoni B Slobodnog Teritorija Trsta), ponovno je izlazio na četiri stranice (12.II.1958. imao je 6 stranica). Nove su se poteškoće pojavile prigodom spajanja s izdavačkom kućom Edit (1959.), kada je došao u pogibelj da bude preuređen u tjednik.

Na početku 1960-ih, kao glasilo Socijalističkoga saveza radnoga naroda Istre i Rijeke (Unione, potom Alleanza Socialista del Popolo Lavoratore dell’Istria e di Fiume), imao je vodeću ulogu promicatelja glavnih inicijativa Talijanske unije, pratio je npr. mnogobrojne okrugle stolove, poglavito onaj iz 1963. o općinskim statutima, dvojezičnosti i pravima talijanske nacionalne skupine. U srpnju 1965. smanjio je format i počeo izlaziti na 12 stranica. Godine 1967. pokrenuo je mnogobrojne inicijative te organizirao 13 susreta s čitateljima u povodu velikoga natječaja Un mare, due sponde. Zatim je 1970-ih i 1980-ih prolazio novu krizu zbog ograničenja nametnutih Talijanskoj uniji.

Tijekom osamostaljivanja Hrvatske i Slovenije 1990-ih uveo je neke novine, npr. zajedničku prodaju s tršćanskim dnevnikom Il Piccolo. Godine 1995. ponovno je smanjio format (31 cm × 46 cm). Potom ga je zahvatila kriza izazvana podržavljenjem Edita i njegovih izdanja, koja je 1998.–2001. dovela do štrajka i prosvjeda novinara te smjene šestero urednika. Nakon što je hrvatska vlada 2001. predala Edit u vlasništvo Talijanskoj uniji, stanje se u dnevniku donekle normaliziralo.

Od 2010. u zaglavlju naslovnice objavljuje se tekst „Osnovan 1889. Izlazi bez prekida od 1945.“ („Fondata nel 1889. Esce ininterrottamente dal 1945“), čime uredništvo iskazuje promjenu u identitetu današnjeg La Voce del popolo pozivajući se na kontinuitet sa starijim listom s kojim dijeli ime.

U modernim vremenima se riječki La Voce del popolo oslanja na redakciju u Puli te na dopisništva u Rovinju, Umagu, Kopru, Labinu, Poreču i Trstu. Izlazi svaki dan osim nedjelje. Novine i internetski portal čitateljima nude informacije u politici, kulturi, sportu. Često list sadrži specijalizirane priloge o turizmu, kulturi, gastronomiji, ekonomiji... Naglasak je na lokalnim vijestima, kao i na životu i djelovanju talijanske nacionalne zajednice.

Odgovorni su urednici bili Erio Franchi, Dino Faragona, Emma Derossi, Elio Dessardo i Luciano Michelazzi. Nakon spajanja s Editom ravnatelj te izdavačke kuće postao je i glavnim urednikom novina. Tadanji su odgovorni urednici bili: Giacomo Raunich, Valerio Zappia, Paolo Lettis, Mario Bonita, Ezio Mestrovich, Rodolfo Segnan, Mario Simonovich, potom su uredničku dužnost obavljali R. Segnan, Fabio Sfiligoi, Irene Mestrovich, Ivo Vidotto, Errol Superina i Roberto Palisca. Od 2020. glavna urednica je Christiana Babić, a od ljeta 2023. I. Vidotto. Uredništvo lista, uprava i tiskara nalaze se u Rijeci.

List je dobitnik više priznanja, među kojima i nagrada Val di Sole i Istria Nobilissima.