Vitezić, Dinko, pravnik, političar, narodni preporoditelj (Vrbnik na Krku, 24.VII.1822. – Krk, 25.XII.1904.).

Gimnaziju je završio u Zadru, pravo studirao u Beču potom u Padovi, gdje je doktorirao. Godine 1848.–84. bio je službenik financijske prokurature u Zadru, a nakon što je zbog političkih istupa prijevremeno umirovljen (u statusu nadsavjetnika i prokuratora za Dalmaciju), otvorio je odvjetničku pisarnicu u Krku.

S Jurjem Dobrilom bio je vođom prvoga naraštaja hrvatskih političara, narodnih preporoditelja Istre i kvarnerskih otoka, odgojenih na predaji Iliraca. Bio je pristaša Josipa Jurja Strossmayera, s kojim se i dopisivao. Uspostavio je veze s Vatroslavom Jagićem, Tadijom Smičiklasom i drugim hrvatskim kulturnim radnicima. U Zadru se uključio u politički krug narodnjačkih prvaka Mije (Mihovila) Pavlinovića i Miha (Mihovila) Klaića, bio je članom hrvatske čitaonice, sudjelovao je u osnutku Matice dalmatinske te u pokretanju i uredništvu glasila narodnog pokreta Narodni list (Il Nazionale).

Na prvim je neposrednim parlamentarnim izborima u austrijskom dijelu Monarhije (Cislajtanija) 1873. izabran u Carevinsko vijeće kao predstavnik vanjskih, seoskih općina istočnog dijela Istre (Liburnija, Pazinština, Kastafšćina) i kvarnerskih otoka pobijedivši talijanskog predstavnika, a potom i na izborima 1879. i 1885., a 1891. odrekao se kandidature u prilog Vjekoslava Spinčića. Dugo razdoblje bio je jedinim zastupnikom istarskih Hrvata u bečkom Parlamentu, u kojem se zauzimao za povezivanje južnoslavenskih zastupnika.

Nakon Dobriline smrti počeo je oštrije istupati, zasigurno i pod utjecajem mlađeg naraštaja istarskih političara, među kojima je bio i njegov nećak Dinko Trinajstić. U nastupima, interpelacijama u parlamentu, zahtijevao je rješavanje gospodarskih i prosvjetnih problema te poglavito nacionalnih prava Hrvata i Slovenaca u Istri, govorio o problemu hrvatskog i slovenskog jezika u javnoj uporabi u Istri, o pitanju hrvatskih pučkih škola i o potrebi osnivanja hrvatske gimnazije i obrtničkih škola u Istri, o teškom gospodarskom položaju seljaštva, o poreznoj politici, pomorskoj problematici, brodarstvu, o sporazumima o trgovini i plovidbi s talijanskom državom, o kopnenom i morskom prometu. Zauzimao se za promicanje ribarstva u Istri i na sjevernom Jadranu te je podupro utemeljenje Austrijskoga društva za ribolov i uzgoj riba u Trstu (1888.), važne gospodarske ustanove kojoj je od 1890. bio članom uprave i službenim predstavnikom u Krku.

Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji predsjednik Gospodarske zadruge za sudbeni kotar krčki (utemeljena 1886. u Krku), suutemeljitelj i počasni član prve hrvatske čitaonice (čitalnice) u Istri (ustanovljena 1866. u Kastvu), prvi predsjednik Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri (utemeljena 1874. u Kastvu) koja je podupirala siromašne istarske učenike, suutemeljitelj i prvi predsjednik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, te 1902. član utemeljitelj Staroslavenske akademije u Krku.

Svoja je politička stajališta i zastupnički rad prikazao u Poslanicama, I. i II (Trst 1885. i 1891.), a više je govora što ih je održao u Carevinskom vijeću objavio u Našoj slogi.