Kandler, Pietro Paolo, povjesničar i arheolog (Trst, 23.V.1804. – Trst, 18.I.1872.).

Rođen je u obitelji škotskoga podrijetla (Chandler), koja se doselila u Beč, a potom u XVIII. st. u Trst. Otac Paolo bio je nastavnik likovnog odgoja, majka Giovanna rođ. Ceruti. Nakon osnovnoga školovanja u Trstu i gimnazijskog u Kopru studirao je pravo u Padovi, Beču te Paviji, gdje je i diplomirao. Za studija u Beču proputovao je Ugarsku, Slavoniju, Hrvatsku, Štajersku i Donju Austriju.

U Trstu je najprije od 1826. radio u odvjetničkom uredu Domenica Rossettija, začetnika tršćanskoga municipalizma, kojemu je pomagao u izdavanju prvih četiriju brojeva časopisa Archeografo Triestino, potom u poreznom uredu, u gradskoj upravi Trsta, a od 1842. gotovo do smrti obnašao je dužnost gradskog prokuratora (Procuratore Civico).

Glavna djelatnost ubrzo mu je postalo skupljanje i objavljivanje povijesne i druge građe o Trstu i Istri. Obuhvaćao je arheologiju i epigrafiju, političku, kulturnu i gospodarsku povijest, zemljopis, jezikoslovlje, etnografiju, demografsku i gospodarsku statistiku te meteorologiju, klimatologiju i metrologiju. U Trstu je stvorio intelektualnu klimu, koja je sredinom XIX. st. pogodovala naglom razvitku historiografije i opće kulture.

Dopisivao se s mnogobrojnim intelektualcima svoga doba, pa i s onima iz Istre, te s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim. Bio je izabran za počasnoga člana Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine u Zagrebu (1851.). Obilazio je Istru i zaleđe Trsta, skupljao podatke od mještana i potom ih uspoređivao s arhivskim vrelima, bilježio je zemljopisne i morfološke karakteristike kraja.

Dopisivao se s Theodorom Mommsenom, posebice o epigrafičkim podatcima za Corpus Inscriptionum Latinarum. Osnovao je, uređivao i izdavao časopis/tjednik L’Istria (1846.–52.), u kojemu je, često i nepotpisano, objavljivao kraće rasprave te građu za povijest i suvremenost Trsta i Istre. Pisao je i u časopisima i novinama La Favilla (pod pseudonimom Giusto Traibor), Osservatore Triestino, L’Eco di Fiume.

Jedan od njegovih najvažnijih pothvata svakako je objavljivanje zbirke diplomatičkih izvora Codice Diplomatico Istriano, (1846.–52.) s građom od rimskoga doba do 1526. (ponovno objavljena u Trstu 1987.). Ostala važna djela: Indicazioni per riconoscere le cose storiche del Litorale (1855.), svojevrstan kompendij raznovrsnih izvora za povijest Istre i Trsta, Notizie storiche di Trieste e guida per la città (1851.), Storia del Consiglio dei Patrizi di Trieste dall’anno MCCCLXXXII all’anno MDCCCIX con documenti (1858.). Objavio je srednjovjekovne statute Pule na talijanskom jeziku (1843.), Poreča (1846.), Trsta (1849.), Buja (1850.) te Novigrada i Rovinja (1851.).

Nosio je počasni naslov carskoga konzervatora za Primorje (Conservatore Imperiale per Litorale), pa je u tome svojstvu objavio mnogobrojne kraće priloge u tršćanskim tjednim i dnevnim novinama u epistolarnom obliku, s bogatim gradivom za povijest, arheologiju i epigrafiju. Osim toga, ostavio je bogato arhivsko gradivo (danas u tršćanskome Državnom arhivu i drugdje), koje je objavljeno posmrtno u monografijama: Notizie storiche di Montona (1875.), Notizie storiche di Pola (1876.), Pirano – monografia storica (1879.). Vrijedni su i njegovi arheološko-topografski zemljovidi Trsta i Istre.

Tršćanska povjesničarsko-politička sredina smatrala ga je austrofilom i protivnikom iredentizma, pa je potkraj života bio u svojevrsnoj intelektualnoj izolaciji. Tek ga je suvremena talijanska historiografija prepoznala kao strastvenoga i uglavnom objektivnoga skupljača bogate i raznovrsne građe iz povijesti i suvremenosti Istre i Trsta, koji je postavio temelje razvitka regionalne historiografije.