Badoer (Badoario, Baduario, Baduaro), Marino, biskup (Venecija, oko 1608. – Venecija, 9.IV.1648.).

Potječe iz plemićke mletačke obitelji. Benediktinac, zaređen za svećenika 1634., djelovao je u samostanu sv. Justine u Padovi. Posvećen je za puljskoga biskupa 1641. u vrijeme trzavica između pape Urbana VIII. i Mlečana.

U dva je navrata pohodio sve župe u biskupiji, podijeljenoj na austrijski i mletački dio, te Svetoj stolici odaslao dvije relacije, 1644. i 1646. Prema tim izvješćima, u biskupiji je tada bilo oko 30.000 katolika, uglavnom Hrvata, u 36 župa; osim katedrale bilo je još 7 zbornih crkava. Temeljito je obnovio svoju rezidenciju, nastavio započetu obnovu katedrale u Puli, gradu svedenu na hrpu ruševina, u kojem je živjelo oko 300 stanovnika, među njima i 30 Grka pravoslavaca sa svojim svećenikom i pravoslavnom liturgijom. Pojedini su mu redovnici iskazali nepoštovanje uskrativši mu 1643. kanonski pohod njihove crkve. Brinuo se o poduci klerika. Služba se Božja u gradićima održavala na latinskom jeziku, a u seoskim župama mletačkog dijela biskupije i u čitavom austrijskom dijelu pretežito na staroslavenskom, jer svećenici glagoljaši nisu poznavali latinki jezik.

U Puli se razbolio od malarije, te je umro na liječenju u Veneciji (samostan San Giorgio Maggiore).