Izola (tal. Isola), grad na poluotoku, u ravnici između Kopra i Pirana (45°32′N; 13°40′E; 15 m nadm. vis.); 10.381 st. (2002.), sjedište općine. Povijesna jezgra na nekadašnjem je otoku, koji je od XVIII. st. povezan s kopnom; od poč. XX. st. grad se širi prema jugu, nakon II. svj. rata i dalje na predjele Livade (blokovi kuća), naselje Jagodje (2.153 st., 2002.) (kuće) i ind. zonu Polje.

Prema jugozapadu razvija se marina s hotelima i odmaralištima. Rimska naseljenost dokazana je poglavito na obali nekadašnjeg otoka, te u Simonovu zalivu i Viližanu. Ranosrednjovjekovni plutej svjedoči o postojanju crkve u IX. st. Car Oton I. podario je 972. mjesto Insula Vitalu Candianu, od 1036. u posjedu je ženskoga benediktinskoga samostana sv. Marije iz Akvileje, a 1082. spominje se župa sv. Maura.

U idućim stoljećima bila je u sjeni Kopra (pravo krštenja dobila je tek 1212.) i Pirana (pomorska trgovina). Približno 1220.–80. samostalna je komuna, potom do 1797. mletačka (od pol. XVI. st. podestata je imenovao Kopar), do 1918. austrijska (Kotar Piran), između toga francuska (1805.–13.), do 1943. pod Italijom, 1943.–45. u Jadranskom primorju, nakon II. svj. rata u Zoni B STT-a, od 1954. u FNRJ, te u SR Sloveniji.

U mlet. doba ondje su djelovali ženski benediktinski samostan sv. Katarine (spominje se 1389.), koji je 1473. prešao servitima i djelovao do 1782., te minoritski franjevački samostan (1582.–1787.). Svjetovnu općinsku školu dobila je 1419., gimnaziju 1794. Do sred. XIX. st. Izolani su bili pretežito ribari i poljodjelci, solarstvom su se bavili za mjesne potrebe. Nastankom industrije za preradbu riba (Ampelea, Arrigoni) potkraj XIX. st. počelo se mijenjati stanovništvo po zanimanjima; razvio se radnički pokret. Do 1954. i intenzivnog iseljivanja autohtonoga stanovništva (egzodus), grad je sačuvao romanski identitet.

Nakon doseljavanja stanovnika iz Slovenije i unutrašnjosti Istre razvijaju se tvornica igračaka Mehanotehnika (Mehano d. o. o.), brodogradnja (Ladjedelnica Izola d. o. o.) i prehr. industrija (Droga Portorož). Gradska jezgra značajan je urbanistički spomenik sa srednjovj. tlorisom i obrisom, nad kojom se ističe bazilika sv. Maura (proširena 1547., 1888., 1891; slike na platnu: G. da Santacroce, J. Palma mlađi, Z. Ventura) sa samostojećim zvonikom.

Konvergentne ulice vode od bivših kopnenih gradskih vrata do upravnoga središta na Velikom i Manziolijevu trgu pokraj mandraća. Općinska palača (obnovljena 1642. i 1922.) povezana je s osmerokutnom starom župnom crkvom sv. Marije Alietske (proširena 1553., obnovljena 1770.; štukaturama u rokokou i oslikani strop). Nasuprot njoj gotička je palača Manzioli (1470.), dijelom prerađena u renesansi (Lovisatova kuća). Na rubu srednjovj. jezgre ističe se kasnobarokna palača Besenghi degli Ughi (1775.–81.) s bogatim štukaturama i filigranski kovanim prozorskim mrežama. Cijeli grad prožima neoklasicističko i historicističko preoblikovanje srednjovj. građevina u doba naglog razvitka riblje industrije.

U Izoli djeluju Splošna bolnišnica, Dom umirovljenika, Visoka zdravstvena škola, Srednja ugostiteljska i turistička škola, Scuola Media Pietro Coppo te druge ustanove tal. narodne zajednice.

Razvijena je sportska djelatnost: nogomet, veslanje (Argo) i jedrenje; iz Izole je boksač Nino (Giovanni) Benvenuti, olimpijski (1960.) i višestruki svj. prvak u srednjoj kategoriji.