Istra, glasilo istarskih emigranata u Jugoslaviji, koje je izlazilo u Zagrebu od 1929. do 1940.

Prvi broj izašao je 22.VII.1929. kao polumjesečnik, potom list izlazi tri puta mjesečno i naposljetku kao tjednik. Jedanaestogodišnji vijek lista ima tri jasno artikulirane i međusobno različite faze. Prvu, u kojoj je urednik lista njegov osnivač i vlasnik Ernest Radetić, obilježila je informativna uloga, odsutnost politizacije emigrantske problematike i pomirljiv ton prema talijanskoj vlasti u Istri kako istarske izbjeglice ne bi postale smetnja odnosima dviju država. Od četvrtog broja kao vlasnik je potpisan Konzorcij lista Istra (na čelu kojeg je Fran Brnčić).

U drugoj fazi, od 10.XII.1931. do 7.II.1936., list najprije uređuje Ive Mihovilović. Na dužnost ga je postavio Savez jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, koji je preuzeo list jer mu je trebalo vlastito glasilo. Konzorcij Istra ostao je i dalje vlasnik lista, a administraciju su vodili Ante Čeh i Kazimir Žmak. Istra postaje tjednik, izlazi na većem formatu i na osam stranica, a za Uskrs i Božić kao dvobroj ili trobroj na tridesetak stranica. Proširila se po cijeloj državi gdje su djelovala emigrantska društva, a kako su ona bila osobito mnogobrojna u Sloveniji, list se tiskao na hrvatskom i slovenskom jeziku. U Ljubljani su djelovali posebno uredništvo i uprava, gdje su kao Agis – Agencija Istra radili Slava Bostjančič i Joško Žiberna.

Dolaskom Mihovilovića, koji se u tršćanskoj Istarskoj riječi iskazao kao antifašist, ključna odrednica uređivačkog programa postaje antifašizam. Isto usmjerenje zadržao je Tone Peruško, koji je bio urednik do 9.VI.1939. Mihovilović je otišao zbog obveza u dnevniku Novosti, ali je nastavio surađivati. Istra je analitički razobličivala talijanski fašizam i opasnosti koje su prijetile od pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu te je bila oštrijih političkih stajališta od emigrantskog Saveza. Odbijala je protutalijanska stajališta i identificiranje svih Talijana s fašizmom. Među emigrantima održavala je vjeru u povratak, anticipirajući političko sjedinjenje Istre s Jugoslavijom. Temeljito je pratila Španjolski građanski rat i veličala hrvatske, slovenske i talijanske dobrovoljce. Istom oštrinom pisala je protiv nacizma, posebice okupacije Čehoslovačke, posvetivši joj poseban (zabranjeni) broj s uvodnikom Mije Mirkovića Sumrak civilizacije.

S približavanjem novog svjetskog rata na primjeru jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića ukazivala je na opasnosti od fašizma što je rezultiralo pooštrenom cenzurom i pritiscima vlasti radi održanja jugoslavensko-talijanskog prijateljstva. U ljeto 1939. to je dovelo do razlaza uredništva s vodstvom Saveza, koji se nije htio suprotstavljati Vladi o čijoj je novčanoj potpori ovisio. Jednako je tako o Vladi ovisila i Istra, koja je i pored 4000 pretplatnika i oglasa teško podmirivala troškove, pa je stalna zadaća Konzorcija bila osiguravati dodatna sredstva. Savez je tada na čelo Istre vratio E. Radetića, s ciljem njegove depolitizacije i otklanjanja od antifašizma, te, najvjerojatnije zbog neposrednije kontrole, početkom 1940. otkupio Istru od Konzorcija. Radetić ju je uređivao sve do zabrane izdavanja 27.IX.1940.

Njezinih jedanaest godišta nezaobilazan su izvor za upoznavanje sudbine istarskih emigranata okupljenih u Jugoslaviji u 45 društava. Među suradnicima Istre bili su Lavo Čermelj, Ante Rojnić, Vjekoslav Spinčić, Dinko Trinajstić, Josip Demarin, Dragovan Šepić, Josip Wilfan (Vilfan), M. Mirković (Mate Balota), Viktor Car Emin, Rikard Katalinić Jeretov, Igo Gruden, Alojz Gradnik, Ciril Kosmač i Angelo Cerkvenik. Posebnu je pozornost posvećivala čakavskom pjesništvu. Mirković je 1930. u Istri objavio svoju prvu pjesmu (Pramaliće), a do 1938. tu su prvi put objavljene gotovo sve njegove pjesme iz zbirke Dragi kamen. Godine 1937. u njoj je svoju prvu pjesmu objavio Zvane Črnja (Buoh na križe).