Usmena književnost
Usmena književnost, ukupnost usmenoknjiž. tvorevina koja nastaje, prenosi se i izvodi zaslugom kazivača i primatelja u usmenokomunikacijskim procesima. Obuhvaća poeziju: lirske i epske pjesme, balade, dvostihove; prozu: bajke, predaje, legende, basne, anegdote, viceve; dramske oblike; retoričke oblike: zdravice, basme, brojalice, brzalice, rugalice i sitne oblike: poslovice, zagonetke. Usmena književnost u Istri svjedoči o specifičnim pov. mijenama, migracijama stanovništva i zemlj. položaju. Ona je sama nastajala (ili bila donošena i prenošena zajedno s migracijskim valovima i pojedinačnim doseljenjima) u različitim kulturološkim krugovima i na različitim jezicima: hrvatskom, talijanskom, istroromanskom, istrorumunjskom, slovenskom, a posebno mjesto ima i crnogorska oaza u Peroju. Suživot različitih kulturoloških krugova značio je i suživot usmene književnosti koja je nastajala u njima, ali i višesmjernu komunikaciju, posebno kad su u pitanju oni usmenoknjiž. oblici koji su lakše prenosivi iz jednoga jezika ili mjesnoga govora u drugi (npr. prozni, za razliku od poetskih). Posudbe i prenošenja mogli su biti na razini pojedine inačice, ali i na terminološkoj razini. Tako je npr. termin štriga vjerojatno ušao u hrv. usmenu književnost iz istroromanskog, a istar. su Talijani u nekim pričama posudili krsnika, nadnaravni lik i naziv iz hrv., ili možda slov. kulturnoga kruga.
Zapisivanje. Do današnjih primatelja usmena književnost dopire dvojako: u svojim živim ostvarenjima na terenu i u zapisima koji o tim aktualizacijama svjedoče. Ona tako ima dvostruki život, a dvojakost je na određen način sadržana već u oksimoronskoj terminološkoj odrednici usmena književnost. Usmena književnost na hrv. jeziku u Istri sustavnije se počela zapisivati u XIX. st., ali i prije istraživački osviještenih zapisa ima potvrde njezina postojanja u djelima drugačijega tipa. Tako se npr. u Istarskom razvodu navodi kako su gospoda sa sobom vodila djecu i starce, jedne po svoj prilici zato što su znali gdje su bile prijašnje granice, a druge kao bi to upamtili za kasnije generacije (J. Bratulić). Medij kojim su to prenosili bio je usmeni, a način oblikovanja toga znanja mogao je biti i u žanru predaje ili priča iz života. Osim pisanih djela, i likovna umjetnost može poslužiti kao dokaz o usmenim pričama ili pak kao izvor za daljnje širenje priča, kao što je slučaj s freskom Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škrilinah iz Berma, koja prikazuje motiv raširene basne o rodi i lisici (M. Bošković-Stulli). O predajama mitološkoga (demonološkoga) tipa u XVII. st. svjedoče i biskupske vizitacije, za vrijeme kojih su župnici, suci, ali i privatne osobe vizitatora izvješćivale o stanju župe, a među podatcima koje su bili dužni dati nalaze se i oni o slučajevima praznovjernih praksi i o osobama koje su se time bavile (M. Bertoša). Odgovarajući na takva pitanja oni su zapravo nesvjesno posredovali predaje. Dokaze o nekim vrstama usmenoknjiž. oblika iz XVII. st., pišući o krajevima, ljudima i običajima, posreduju u svojim djelima i J. W. Valvasor i G. F. Tommasini. Valvasor u Die Ehre des Herzogthums Krain spominje npr. strigona i vedareza (slovenskog vedavca), a Tommasini u Costumanze nell’Istria piše o borbama krsnika i štriguna, o vukodlaku, ali navodi i predaju o postanku Buja koja je, osim u Tommasinijevu zapisu, nastavila svoj paralelni život u usmenom pripovijedanju sve do XX. st.
Prvo veliko sustavno bilježenje usmenoknjiž. oblika, posebno pjesama, pokrenulo je uredništvo Naše sloge, koje je zabilježeni materijal uglavnom objavljivalo u listu od siječnja 1879. do lipnja 1880., a priređena je i zbirka pjesama Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih (1880). I prije te opsežne akcije Josip Bratulić, svećenik iz Svetog Petra u Šumi, poslao je nekoliko usmenih pjesama iz Istre Stanku Vrazu, koji ih je u Zagrebu objavio u Kolu 1843. Velik broj pjesama u spomenutoj zbirci iz 1880. skupio je J. Volčić, koji je prvi počeo sabirati i druge usmenoknjiž. oblike, posebno priče i poslovice. Zaslužni su sakupljači bili i J. Ptašinski, E. Jelušić, S. Žiža, I. D. Jardas, F. Novljan, J. Mikac i dr. Važan i sustavan sakupljački rad poduzela je skupina stručnjaka iz zagrebačkog Instituta za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i fokloristiku) 1950-ih, a rezultat su njihova istraživanja studije Istarske narodne priče Maje Bošković-Stulli i Istarske narodne pjesme Olinka Delorka. Nakon njih sustavna je istraživanja, posebno lirike, provodio I. Rudan. U novije vrijeme zbirke usmenih pjesama objavljivali su R. Pernić i Božo Glavičić. Maja Bošković-Stulli objavila je zbirku priča u kojoj je ponovljen dio priča iz njezine studije, ali i dodan novi opsežni izbor (Zakopano zlato). Zbirku literariziranih demonoloških predaja Štorice od štrig i štrigun objavio je Drago Orlić, a Tanja Perić-Polonijo uredila je novo izdanje HNPIKO-a i knjige sakupljačkih radova J. Ribarića i Volčića.
Usmene lirske pjesme. One pretežu u zbirkama zapisa usmenih pjesama, a njihova veća terenska zastupanost razlogom je i većega broja djela koja su se upravo njima bavila. Glavna je odlika većega dijela usmene lirike sinkretizam, povezanost glazbe i riječi, a nerijetko i plesa. Usmena je lirika pratila dva ciklusa: životni (uspavanke, svadbene pjesme, naricaljke) i godišnji (božićne pjesme, kolede, proporuše i druge ophodne pjesme, jurjevske i sl.); a s određenim poslovima (također vezane uz godišnji ciklus) povezuju se i posleničke pjesme poput žetelačkih. Posebna su skupina lirskih pjesama i danas aktualnih na terenu (prema istraživanjima B. Glavičića) molitvice ili molitvene pjesme, jedne od rijetkih koje su se uglavnom govorile. Veliku aktualnost na slavljima, posebno svadbama, zadržale su taranjkalice, najčešće rimirani dvostihovi, uglavnom lascivna karaktera. Tematski i motivski među lirskim pjesmama najčešće su ljubavne pjesme, a usporedbe u njima svoj repertoar nalaze u specifičnoj zavičajnoj i mediteranskoj flori (mažuran, bosiljak, ružmarin, naranča, jelvica). Motivi su većim dijelom određeni zemlj. smještajem i njime uvjetovanim načinom života. Tako su najčešći motivi mora i vina, a udaljenost se često izražava sintagmama (»od Učke do mora«); subjekti lirskih pjesama nose raširena domaća imena (Mare, Anica, Kate ili Katarina, Jele i Ive, Mikula, Marko i Paval). Osim poslova vezanih uz more (ribarenje, pomorstvo), motivski se pjesme najčešće odnose na košnju, žetvu i sadnju. Među molitvenim pjesmama najraširenije su Križ teče po nebe, Sveti Petar u raj grede, Sv. Mikula i molitveno-basmička Molitva sv. Martina (drugdje u Hrvatskoj poznata kao Jedinstvo).
Usmene epske pjesme. Njihova slabija zastupanost vidljiva je već u zbirci 1880. u kojoj epskih (prema terminologiji uredništva »junačkih«) pjesama ima najmanje: jedanaest ih je pouzdano zapisano u Istri, uglavnom u Premanturi, jedna je sigurno iz Peroja, a jedna vjerojatno iz Brguda. Tematikom se naslanjaju na epske pjesme iz drugih hrv. krajeva u kojima se mogu naći njihove inačice, a junaci su im Kraljević Marko i Ivo (Ivan) Senjanin.
Usmena proza. Zapisani su primjeri svih usmenih proznih žanrova. Bajke su (kao priče u kojima se nadnaravno, čudesno i naravno sreću na istoj razini, a likovi uz pomoć čarobnih sredstava s lakoćom svladavaju sve zapreke do sretnoga završetka) tematski i motivski inačice šire poznatih indoeur. priča takve vrste. Regionalne se osobitosti osim u jeziku očituju i u imenima likova (najčešći su likovi bajki, pa i drugih pripovijedaka, Jovanin ili Jovanina), te uključivanjima društveno-gosp. odnosa i običaja (pečalba, nasljeđivanje, odnos prema roditeljima). Česti su junaci hlapci, pastiri (lipa ovčarica), kovači, vojnici (Pipeta), vrag. Uz mitološki sloj, u zapisima bajki jak je i sloj kršć. tradicije. Tako junaci, uz opće karakteristike junaka bajki: dobrotu, skromnost i poduzetnost, nerijetko pokazuju i neki oblik pobožnosti (sin o majci koja ga je višekratno izdala kaže: »Ja joj oprostin, neka joj Boh plati kako merita«; čudesne se želje, osim uz čarobne predmete, mogu ostvarivati i uz Božju pomoć: »Da bi Boh da se pred nami stori česta.«). U šaljivim i novelističkim pričama lokaliziranost junaka još je jače izražena pa se tu kao gl. likovi nalaze Vlahi, Šavrinke, Bezaki, Lovranci, Kranjci i sl., a vrlo su zastupane šale u kojima su glavni likovi župnici (nekad i s točno navedenim imenom, pa su zapravo anegdote) i zvonari.
Prozne predaje se kao žanr temelje na vjerovanju u istinitost onoga o čemu se priča, a tematski se dijele na povijesne, mitske ili demonološke i etiološke. Među usmenim legendama i legendarnim pripovijetkama (žanr koji tematizira vjerske sadržaje, život i čudesa svetaca, a u usmeni je optjecaj prešao ugl. iz nabožnih knjiga i propovijedi) najpoznatije, najraširenije i najmnogobrojnije su one o putnim, često šaljivim i poučnim dogodovštinama sv. Petra i Boga, a vrlo je poznata i legenda o pićanskom biskupu. U usmenim basnama (alegorijske poučne priče u kojima su glavni likovi životinje, katkada i stvari, biljke ili ljudi) i pričama o životinjama glavni su likovi lisica ili golpina, vuk i peteh (pijetao). Prozne vrste koje navode sami kazivači su šćorice, štorice, šćolice, ganke, ili, ako je riječ o demonološkim i mitskim predajama, štrigarije, sliparije, zmamorije, dok se šaljive priče obično nazivaju škerci.
Folklorno kazalište. Usmeno dramsko stvaralaštvo, u novijoj literaturi pokriveno preciznijim i obuhvatnijim terminom folklorno kazalište (I. Lozica), povezuje se obično s običajima i obredima, a najjednostavnije se određuje kao situacija u kojoj se jedan ili više igrača pred gledateljstvom predstavljaju kao da su netko drugi, odnosno preuzimaju određene uloge. Međutim, ima i onih predstavljačkih situacija u kojima ne postoji crta razgraničenja između publike i predstavljača, odnosno svi su istodobno i predstavljači i publika. Situacije koje od davnina otvaraju najširi prostor folklornom kazalištu jesu poklade i vjenčanja. Folklorno kazalište za poklada uključuje dvije funkcije: magijsku (tragovi drevnih kultova predaka, kultova plodnosti i zaštitne magije) i kritičku (prokazivanje loših postupaka od razine lokalne zajednice, države pa i svjetske politike). Ostatci magijske funkcije u današnjim pokladnim ophodima susreću se npr. u liku babe i dida (obje uloge uglavnom igraju muškarci, a prežitak su podjele na »ružne« i »lijepe« maske), koji posipaju sudionike oko sebe pepelom, ponašanje im je opsceno, a takav im je i govor. Kritička se funkcija ostvaruje npr. u popisima krivice pusta, kojega se spaljuje. Najraširenija predstavljačka igra na vjenčanjima je traženje jarebice (golubice, janjice), a može se pratiti u zapisima od XVII. st. do sasvim nedavnih.
Retorički oblici. Riječ je o usmenoknjiž. oblicima koji se ostvaruju kao umijeće uvjeravateljskoga govorenja, u nekim vrstama s magijskim učincima, ili kao umijeće specifična načina govorenja. Dijele se na zdravice, basme ili zaklinjanja, brojalice (i njihovu podvrstu brzalice), rugalice, uzrečice ili svaštice. Zdravice su se najčešće govorile u svatovima, a osim dobrih želja mladencima i domaćinima često su uključivale šaljive pohvale kulturi pijenja (»Ki ne pije vina ni rakije/ta ne vidi Boga ni Marije«). Među basmama (oblikom koji ima apotropejsku funkciju) najpoznatije su one protiv more (»Mora hroma, budi doma«), uroka, štrige i štriguna (»Sv. Toma anđel bija«), ali i spomenuta molitvica sv. Martina koja, kad je u basmičkoj funkciji, služi za lakšu smrt umirućega. Od brojalica je najpoznatija lokalna »Beži, beži maglina/beži doma s Pazina«.
Sitni oblici. Najčešće su i najzastupanije poslovice, koje je počeo zapisivati još Volčić, a dio svojega istraživačkoga rada posvetio im je i Rudan. Zagonetke u zapisima nisu mnogobrojne (u većem su broju objavljene u Istarskoj Danici 1975), ali neke pouzdano i dalje žive u usmenokomunikacijskim procesima poput: »Ča je to? Pet sestric okoli jame teče, a nikad u nju ne pade.«
Osim u zapisima i izvedbama na terenu, usmena književnost traje i u vezama s pisanom, autorskom književnošću, a te su veze zapravo dvosmjerne. Djela V. Nazora, M. Balote, Z. Črnje, M. Rakovca, I. Pilata, M. Sinčića, V. Pernića, D. Orlića, Z. Višković-Vukić, T. Milohanića, R. Ujčića, D. Načinovića, S. Kalčića, T. Milovana, N. Galant (Peteh), M. Družeta, B. Orbanića, R. Razzi i dr. intertekstualno su, u novijih autora najčešće iluminativnim tipom citatnosti (D. Oraić-Tolić), povezana s usmenom književnošću koja je nastajala i nastaje u Istri.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar