Uskočki rat, sukob između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije, koji se u europskim razmjerima vodio 1615–17., a u Istri osam mjeseci duže, do 1618.

Po znamenitoj furlanskoj utvrdi talijanska ga historiografija naziva Ratom za Gradišku. Na austrijskoj su strani sudjelovali zapovjednik hrvatskih četa i karlovački general Adam von Trautmansdorf, vitez malteškoga reda Baldassar Maradas y Vicque, trsatski grof i vicegeneral hrvatske vojske Vuk Frankopan, grof Henry Duval, zapovjednik Riccardo di Strassoldo, malteški vitez Rodolfo di Colloredo, proslavljeni ratnik u nadolazećem Tridesetogodišnjem ratu Albrecht Wallenstein te bivši senjski zapovjednik Daniele Francol. Na mletačkoj su strani bili providur Palme i poslije mletački dužd Francesco Erizzo, general Pietro Barbarigo, vojskovođa Pompeo Giustinian (nazvan Braccio di Ferro), bivši glavni kapetan postrojba savojskoga vojvode Francesco Martinengo te zapovjednik hrvatske i albanske konjice Camillo Trevigiano.

Mletačko-austrijski prijepori koji su prethodili Uskočkom ratu odnose se na tzv. maransko pitanje (Venecija je 1543., zagospodarivši kaštelom Maranom, uništila središte krijumčarske trgovine), na donošenje odluke o gradnji tvrđave Palme (1593. u kaštelu Strassoldu), koja je predstavljala protutežu austrijskoj Gradiški te na sporove oko mitnice u austrijskom Cervignanu (vezane za plovidbu rijekom Ausom). Ratu je prethodila kriza oko solana u Žavljima 1609., koja je nastala kad su Tršćani seljačku trgovinu iz zaleđa htjeli skrenuti u svoj grad.

U predratnim sukobima važno su mjesto imali i sami uskoci, čiji su napadi postajali sve učestaliji, a nisu prestajali ni tijekom rata. Pod njihovim su se nadzorom nalazili mnogobrojni zaljevi i južnoistarske uvale. Jataci su im posebice brojni bili u Premanturi. Već su od 1612. istarski rektori upozoravali da su mjesta u Istri slabo zaštićena i da nisu u stanju odbiti napade. Uskočkim su napadima bili izloženi i Ćićarija i Kras (poznato uskočko uporište bile su Mune), istočna obala Istre (posebice Labin) te sela na potezu od Puljštine do Pazinske knežije, i od Lima do Žminja.

Potkraj 1615. mletačka je vojska prešla graničnu rječicu Glinščicu i počela uništavati tršćanske solane. Tom je prilikom doživjela težak poraz od austrijskih vojnika, čime je i službeno počeo rat. U prvoj fazi potkraj 1615. i početkom 1616. spaljeni su Barban, Marčenegla, Savičenta, Hum, Novaki, Karojba, Rakotule, Roč, Vrh, Račice, Grimalda i Draguć. Istarski generalni providur Marco Loredan napisao je u izvješću 1616. da je poraz kod Žavlja toliko uplašio stanovništvo da ono napušta sela i sklanja se u utvrđena mjesta. Čak su i neki mletački rektori pobjegli u Veneciju. Sve do polovice 1616., kad je donekle uspostavljena ravnoteža, mletački plaćenici nisu uspjeli potisnuti austrijsku vojsku. U travnju 1616. odbijen je napad uskoka i nadvojvodine vojske na selo Zamask.

Nakon mletačkog osvajanja kaštela Tinjana 1616. dolazi do prekretnice u ratu: više se ne izbjegavaju izravni vojni okršaji. Tinjan je bio važna odskočna točka za zauzimanje Žminja, nakon Pazina glavnoga austrijskog vojnog uporišta. No, Žminj je osvojen tek u siječnju 1617., ostavši u mletačkoj vlasti do kraja rata. U rujnu 1616. mletačka je vojska zauzela Beram, a do kraja godine uništena su gotovo sva uporišta nadvojvodine vojske u Istri iz kojih su se napadala naselja na mletačkom dijelu.

Kad je Venecija plaćenike počela skupljati u Ujedinjenim Nizozemskim Provincijama – povećavši time broj vojnika na oko 17 000 – u katoličkoj je Europi izazvala veliko negodovanje jer se radilo o kalvinistima. Mletačka premoć postajala je sve izrazitija u posljednjoj fazi rata. U njemu je znatnu ulogu odigrala i Španjolska. Napuljski vicekralj Pedro Tellez-Giron podržavao je uskoke i njihovo pljačkanje, a imao je i planove o napadu na Istru, Dalmaciju i samu Veneciju. Da bi zaštitila južnu Istru, mletačka je vlast napravila plan o izgradnji utvrde na otočiću Svetom Andriji u puljskoj luci. Međutim, Španjolci se nikad nisu iskrcali, iako su imali važnu ulogu u diplomatskim pregovorima.

Mir je sklopljen 6.IX.1617. u Parizu, a poslije je potvrđen u Madridu. No, nije se odnosio i na Istru, gdje je rat nastavljen sve do travnja 1618., kad je Mletačka Republika morala Austriji vratiti Žminj, Brseč, Mošćenice i Tinjan. Uskočki rat najviše je uništio Rašporski kapetanat i Pazinsku knežiju. U ratu je ubijeno 30–50 % stanovništva i 90–99 % stoke, porušeno ili spaljeno 60–90 % kuća, napušteno 90–98 % zemljišnih površina. Potaknuo je mnogobrojna unutarnja migracijska kretanja. Suvremenici su ga smatrali pravom katastrofom, a njegove su se posljedice još dugo osjećale u čitavoj Istri.