Uskoci, prebjezi s područja Osmanskoga Carstva koji su kao posadnici graničnih utvrda senjske i kliške kapetanije »uskakali« na osmanski teritorij pustošeći ga i uništavajući tamošnje manje postrojbe.

Već je tvorac te strategije kliški kapetan Petar Kružić istaknuo kako njegovi posadnici kao »branitelji kršćanstva pred Turcima« u nedostatku logističke i novčane potpore kralja Ferdinanda moraju »sve koji žive iza planine«, tj. sve podanike Porte, tretirati kao »Turke«, te stoga i kao legitimne ciljeve svojih nasrtaja. Nakon Kružićeve pogibije i pada Klisa (1537.), uskoci su se povukli u Senj, iz kojega su brzim manjim plovilima (bracere, fuste, brigantini) plijenili sve brodovlje (najčešće mletačko i dubrovačko) za koje su sumnjali da prevozi zabranjenu robu namijenjenu trgovini s osmanskim podanicima.

Iskoristivši Senj kao jedno od protuosmanskih uporišta obrambenog sustava dodatno osigurano utvrdom Nehaj (1558.), s vremenom su postali djelotvorno oruđe u rukama Habsburgovaca. Kao pripadnici postrojbe koja je većim dijelom živjela od ratnog plijena, poslužili su im ne samo u ratovima s Osmanskim Carstvom već i u njihovim političkim, gospodarskim i ratnim suparništvima s Venecijom. Upravo su uskoci bili povodom Austrijsko-mletačkom ratu (1615.–17.), poznatom i kao Gradiški ili Uskočki rat, nakon kojega ih je kralj Matija II. na traženje Mlečana raselio u Otočac, Žumberak, okolicu Pazina i podno Učke. Jedan se dio uskoka ukrcao na španjolske brodove ostavši vjeran moru.

Pustošenja i nemilosrdni postupci, kako uskoka i Kraljevaca s jedne, tako i Benečana s druge strane, za trajanja tog rata (završen u Istri tek u srpnju 1618.) ostavili su trajne posljedice u svijesti istarskog čovjeka. Gotovo da i nema mjesta na mletačkom dijelu Istre koje ne pamti slavu pobjede nad uskocima (npr. Višnjan, Labin, Zamask) ili tragediju poraza u srazu s njima (npr. Draguć, Hum, Grimalda).