Istarsko govedo (istarski podolac), autohtona hrvatska pasmina, pripada skupini krupnih primigenih goveda podolskoga tipa.

Smatra se da su mu pretke iz pricrnomorskih stepa Podolja i Volinije (danas u Ukrajini) germanski ili drugi narodi u doba Velike seobe naroda u kasnoj antici ili ranom srednjem vijeku doveli u južnopanonske predjele, odakle se proširilo u Istru, ponegdje u Dalmaciju i drugdje. Pripada skupini kasnozrelih goveda. Uz slavonsko-srijemskog podolca i bušu, jedna je od triju izvornih pasmina goveda u Hrvatskoj.

Izrazito je radno govedo, koje je uglavnom služilo za oranje i vuču zaprežnih kola (voza) zahvaljujući svojoj konstituciji – izraženoj visini grebena, dužini trupa i dužini zdjelice kao važne mehaničke poluge pri pokretanju. Uzrasli mužjaci u grebenu visoki su oko 150 centimetara (cm), a krave, čija težina doseže do 650 kg, u grebenu imaju visinu od 135 do 142 cm. Boja im je svijetlosiva do bijela, s prijelazima na tamnije nijanse. Na vrhove širokih rogova vlasnici im stavljaju mjedene kuglice radi zaštite od mogućih ozljeda. Izrazito je poslušne i mirne naravi.

Životinje do oko 6 mjeseci starosti nazivaju se telcima, a od oko 6 mjeseci pa do postizanja spolne zrelosti juncima i junicama. Telad na svijet dolazi crvenkastosmeđa te sivu boju poprima u dobi od 3-4 godine. Proizvodnja mlijeka po kravi ne prelazi 800 litara i služi uglavnom othranjivanju teleta, iako ima i do 6 % masnoće. Junice se pripuštaju u dobi od 3,5 do 4 godine, a potpun razvitak krave dosegnu oko 6. godine. Volovi su kastrirani bikovi, a kastracijom im se mijenja izgled i narav – boja dlake prelazi iz crne u sivu ili svjetlosivu, a ćud postaje poslušna i mirna.

Radi poboljšanja nekih svojstava počela su se oko 1800. provoditi melioracijska križanja plotkinja s bikovima podolcima nešto boljih osobina iz talijanskih pokrajina Romagne i Apulije, potom i iz Marchi i Polesine. Tim križanjem, provedenim u uskim granicama, u genetskom smislu i unutar najužega srodstva, stvoren je poseban tip boljih osobina te se po području gdje je križanje izvedeno uz naziv istarskog goveda uveo i naziv bujsko govedo (tal. bovino buiese, „bue di Buie“). Uvozom talijanskih bikova bavile su se obitelji Rigo iz Novigrada, Semenić iz Poreča, Fabris i Gabrieli iz Savudrije, Agapito iz Buzeta i Del Bello iz Kopra, a u stvaranju tipa obitelj De Franceschi u Segetu kraj Umaga. Dobar rasplodni materijal nalazio se u stajama obitelji Polesini u Červaru (Črvaru) kraj Poreča i benediktinskoga samostana u Dajli kraj Novigrada.

Prema prvome službenom opisu (iz 1893.), koji je načinio Franc Povše, to je govedo srednje veličine, proporcionalne građe, sive dlake, debele i lako gibljive kože, crne gubice i nepca, snažna vrata, razvijene plahtice (plena), široka trupa, jakih nogu itd., krave imaju slabo i mesnato vime i ne muzu se. Volovi dostižu živu težinu od 700 do 900 kg. Uz bujski tip, koji se danas naziva istarskim govedom, Povše je prepoznao još tri, koji danas više ne postoje i smatraju se izgubljenim: labinski, istarski krški i jednobojno svijetlo govedo. Labinsko govedo bilo je sitno; zbog brzoga hoda nazivali su ga i bue cavallo. I krško govedo, koje se rabilo na Ćićariji, bilo je sitnoga rasta (oko 110 cm visine grebena). Procijenio je da je 90-ih godina XIX. st. u Istri bilo oko 50 000 grla istarskoga goveda.

Već se 1910. primijetilo da su potomci talijanskih bikova manje otporni od domaćega tipa, i da im, među ostalim, stradavaju papci. Na zootehničkom kongresu u Padovi 1931. zaključeno je da je za poboljšanje pasmine povoljan samo odabir domaćega materijala. Potom je izabrano stotinjak krava u općinama Buje, Novigrad i Brtonigla (prva selekcijska pripusna stanica osnovana je u Brtonigli) te bik Istro, potomak stare istarske loze iz Buzeta (Štrped), gdje 70-ak godina nije bilo priljeva krvi iz talijanskog područja. Nakon prve izložbe održane 1934. u Brtonigli proširen je selekcijski rad, te su 1935. osnovana pripusna mjesta u Grožnjanu, Oprtlju i Umagu za Bujštinu, u Buzetu i Roču za Buzeštinu. Selekcijski je rad zatim proširen i na Žminjštinu, Pazinštinu i Poreštinu, a posebno se povoljan ishod postigao u Kringi, Motovunu i Tinjanu. Govedo se uzgajalo poglavito radi mesa i rada gotovo posvuda u Istri: sredinom XX. st. istarsko je govedo činilo 70 % ukupne populacije goveda na Poluotoku.

Godine 1952. i 1953. na području bivšega kotara Buje (tada Zona B Slobodnog Teritorija Trsta) i kotara Pazin zabilježeno je 228 grla, pretežito ženki podolca – bujskoga goveda. Dobiveni podatci, uspoređeni s matičnim podatcima iz 1893., pokazali su ustaljenost broja grla. U sastavu Veterinarske stanice u Bujama osnovan je 1954. Centar za osjemenjivanje te se prišlo radu na reprodukciji i selekciji istarskoga goveda. Ipak, prema popisima iz razdoblja 1980.–85. ukupan se broj goveda na području Istre smanjuje, a istarsko je govedo svedeno na samo tristotinjak grla. Tomu pogoduju demografsko-sociološke promjene, uvođenje mehanizacije, razvoj turizma, zahtjevi veće proizvodnje mlijeka i mesa. Nadmašilo ga je smeđe govedo montafonac i dr. No, u Višnjanu je 1980-ih osnovan Savez uzgajivača istarskog goveda (SUIG). Stancija Boškarin, u Strpačićima kod Višnjana, što su je osnovala braća Aldo i Marino Štifanić s četrdesetak grla proglašena je 1997. biogenetskim parkom. Svrha parka bilo je očuvanje pasmine primjenom najnovijih veterinarskih dostignuća, širenjem određenoga, biološki potrebnoga broja podolskih plotkinja, barem na područjima tradicionalno poznatim po uzgoju toga goveda, njihovim oplođivanjem spermom vrhunskih bikova te embriotransferom. U Kopru od 2003. djeluje Društvo Boškarin s ciljem očuvanja autohtonih životinjskih pasmina i biljnih vrsta, koje je kraj Hrastovlja osnovalo Park avtohtonih rastlin in živali. Od 251 pasmine goveda u svijetu, u stanju biološke ugroženosti nalazi se njih 112, a među njima je i istarsko govedo, koje je u Istri poznato i po eponimu boškarin.

Nakon prvih pokušaja animiranja javnosti i revitalizacije pasmine krajem 1980-ih uspjelo se u narednim desetljećima, uz velik entuzijazam uzgajivača, stimulativnu poticajnu državnu politiku te podršku stručnih i znanstvenih institucija, zaustaviti pad veličine populacije istarskog goveda. Uzgoj je stabiliziran te je došlo do rasta populacije u ukupnom i efektivnom pogledu. Procjenjuje se da je 2021. bilo oko 2000 grla istarskoga goveda, od čega je volova bilo oko 30. O njihovu očuvanju brine 15-ak uzgajivača. Uzgojna stabilizacija pasmine otvara prostor konsolidaciji i njezinoj gospodarskoj reafirmaciji. U tom pogledu Istarska županija preko svoje Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI) s više partnera iz zemlje i inozemstva provodi program trajne zaštite istarskog goveda. Jedan od elemenata je i gastronomsko iskorištavanje „boškarinova“ mesa te se ono sve više nudi u istarskim ugostiteljskim lokalima, a AZRRI je pokrenuo i malu manufakturnu proizvodnju suhomesnatih proizvoda (salama i kobasica) od mesa ovoga goveda. Na inicijativu Hrvatske i Slovenije meso istarskog goveda upisano je 14.XI.2022. u registar zaštićenih oznaka izvornosti (ZOI „Meso istarskog goveda – boškarina / Meso istrskega goveda – boškarina“), čime je proizvod dobio zaštitu na razini Europske unije.

Krajem srpnja, na Jakovlju, u Kanfanaru se od 1991. održava tradicionalna smotra istarskih volova, na kojoj se biraju najljepši, najteži i najposlušniji vol. Na kanfanarskom je sajmištu 2020. uređen i Park istarskog vola kao mjesto edukacije o toj ugroženoj i zaštićenoj pasmini.

http://www.azrri.hr/index.php?id=63&L=484

Slike