Austro-Ugarska Monarhija, naziv dualistički uređene Habsburške Monarhije u razdoblju od Austro-ugarske nagodbe (1867.) do raspada države (1918.).

Kao i ranijem Austrijskom Carstvu, na čelu su joj bili vladari (car i kralj, njem. Kaiser und König) iz kuće Habsburgovci. Prijestolnice su bile Beč i Budimpešta. Država, koja je zauzimala širi srednjoeuropski prostor (676.616 km2), imala je 1910. god. 51.356.465 stanovnika Od toga je Austriji (300.006 km2) pripadalo 28.571.934 stanovnika, a Ugarskoj s Hrvatskom i Slavonijom (325.411 km2) 20.886.487 stanovnika. Nakon okupacije (1878.) i aneksije (1908.) Bosne i Hercegovine, koja je potpala pod zajedničku austrougarsku upravu, Monarhija se povećala za 51.199 km2 i 1.898.044 stanovnika.

Bila je višenacionalna država. U cjelini Monarhija je bila gospodarski zaostala, iako su neki dijelovi (posebice Šleska i Češka) pripadali najrazvijenijim dijelovima srednje Europe. Gospodarski je napredak otežavalo dugotrajno zadržavanje ostataka feudalnih odnosa i utjecaj stranoga, poglavito njemačkog kapitala.

Preustroj države prema dualističkom načelu bio je posljedica duboke krize. Izbačena iz Italije i isključena iz Njemačkoga saveza, iznutra pogođena nacionalnim pokretima i društvenim suprotnostima, Monarhija je morala biti preuređena. Do toga je došlo nakon što su Mađari, iskoristivši poraz austrijske vojske u bitki kraj Sadove 1866. u ratu protiv Prusije, prisilili cara Franju Josipa I. na sklapanje Austro-ugarske nagodbe. Tim državnopravnim aktom iz 1867. preuređeni su odnosi između zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Nova je država Austro-Ugarska bila sastavljena od dviju cjelina: od »kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću« (Gornja i Donja Austrija, Tirol s Vorarlbergom, Štajerska, Koruška, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, Istra, Dalmacija, Češka, Moravska, Šleska, Galicija i Bukovina) i od »zemalja ugarske krune« (Ugarska, Hrvatska i Slavonija). Granica je išla rijekom Leithom, desnim pritokom Dunava. Zemlje zapadno od Leithe (Cislajtanija) potpale su pod Carevinsko vijeće u Beču, a istočno od Leithe (Translajtanija) pod vrhovništvo ugarske krune. Monarhija je postala zajednicom dviju država, od kojih je svaka imala svoj ustav, zakonodavstvo i državna tijela. Dva su dijela bila povezana zajedničkim vladarom iz dinastije Habsburg, koji se zasebno krunio za austrijskoga cara i ugarskoga kralja. Dualizam je naglasio jedinstvo Monarhije u tzv. pragmatičkim zajedničkim poslovima: vanjska politika, vojska, financije, carina i valuta. Tzv. dualistički zajednički poslovi vodili su se u svakoj polovici države posebno: trgovina i carine, željeznice od zajedničkog interesa, industrijske trošarine, financije, utvrđivanje obrambene politike. Nagodbenom uređenju jak su otpor pružili nenjemački i nemađarski narodi, izloženi centralizaciji, germanizaciji i mađarizaciji. U Hrvatskoj je – nakon izbora na kojima su pobijedili unionisti – Sabor prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868.), kojom je Hrvatska očuvala autonomiju u upravnim poslovima, školstvu i sudstvu, te hrvatski kao službeni jezik, iako je u gospodarskom i financijskom smislu bila podložna Ugarskoj.

Austro-Ugarska 1870. nije ušla u francusko-pruski rat, pa je kancelar Otto Eduard Leopold von Bismarck neometano proveo ujedinjenje Njemačke. Tada je u austrijskoj polovici države na vlast došla konzervativna vlada Karla Sigmunda von Hohenwarta, koja se uzalud pokušavala sporazumjeti s Česima (1871.). Uz potporu Njemačke i oslanjajući se na Ugarsku, njemački su je liberali srušili i ponovno došli na vlast, nakon čega se stabilizirao dualizam s njemačkom prevlašću u zapadnoj i mađarskom prevlašću u istočnoj polovici Monarhije. U vanjskoj je politici napuštena antipruska orijentacija, a planovi su usmjereni prema Balkanskom poluotoku.

Na Berlinskom je kongresu Austro-Ugarska stekla pravo na okupaciju Bosne i Hercegovine (1878.). S Njemačkom je 1879. sklopila ugovor o savezu, koji se pristupom Italije 1882. pretvorio u Trojni savez. Ostvarivanje njemačkog utjecaja na Balkanu, kao dio politike prodora na istok (Drang nach Osten), dovelo je u Hrvatskoj i Dalmaciji do približavanja hrvatskih i srpskih oporbenih stranaka na temelju programa koji je u početku predviđao suradnju s mađarskim pokretom za neovisnost te s Italijom protiv austrijskih i njemačkih namjera (1905.). Aneksija Bosne i Hercegovine (1908.), miješanje u balkanska pitanja, a zatim i atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 28.VI.1914. doveli su do izbijanja I. svjetskog rata.

Tijekom rata u Monarhiji su ojačali pokreti slavenskih naroda za oslobođenje i stvaranje vlastitih država. Politički predstavnici Čeha, Slovaka, Poljaka, Hrvata, Slovenaca i Srba sve su jače djelovali u političkim krugovima Antante i radili na priznavanju prava na stvaranje novih država. Obećanje cara Karla I. od 15.X.1918. da će Austriju pretvoriti u »savez slobodnih naroda« više nije moglo spasiti Austro-Ugarsku. Češke zemlje i Poljska, koja je pripojila Galiciju, proglašene su republikama 28.X; u Zagrebu je Hrvatski sabor 29.X. proglasio prekid odnosa između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom (Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba). Ugarska je vlada 3.XI.1918. proglasila odcjepljenje od Austrije, a Slovačko narodno vijeće izjasnilo se za ujedinjenje sa Česima, čime je stvorena Čehoslovačka. Car Karlo I. abdicirao je 11.XI.1918. i napustio zemlju. Time su dijelovi teritorija bivše Austro-Ugarske uključeni u novonastale države (Čehoslovačku, Austriju, Mađarsku, Državu Slovenaca, Hrvata i Srba), obnovljene države (Poljsku) ili one već postojeće (Italiju i Rumunjsku).

Slike