Tramvaj (engl. tramway), električno vozilo na tračnicama namijenjeno gradskomu javnom putničkom prometu. U Istri je postojao u Puli, Opatiji i Piranu.

Pulski tramvaj, započeo se projektirati 1887., a idejni projekt za električni tramvaj ili tramvaj s konjskom vučom izradio je inž. Rudolf Urbanitzki iz Linza. U prosincu 1900. reviziju projekta obavilo je poduzeće Wrede iz Beča. Gradska je uprava 1902. raspisala obveznice u iznosu od 1 200 000 kruna, koje su ubrzo bile potrošene za uvođenje tramvaja. Proba je izvršena 15.II.1904., svečano otvaranje bilo je 23.III.1904., a prvi dan redovitoga prometa 25.III.1904., kad je prodano 6500 karata. Pruga je počinjala na željezničkom kolodvoru. Jedan krak išao je uz rivu i Arsenal do Sv. Polikarpa, gdje je bila remiza, a danas je tvornica cementa. Drugi krak vodio je uz Marine Casino preko gradskoga središta i uz Arenu ponovno na željeznički kolodvor. Poslije se ispred Arene odvajao krak prema Šijanskoj šumi. Nakon I. svjetskog rata tramvaju su počeli konkurirati autobusi, pa je 15.VI.1934. imao posljednju vožnju, a od sljedećega dana gradski su promet preuzeli autobusi društva Gattoni. Tračnice su uklonjene te danas o tramvaju u Puli nema nikakva materijalnog traga.

Opatijski tramvaj projektiran je 1892. kao parni tramvaj od Matuji (Matulji) do Voloskoga, što nije prihvaćeno zbog bojazni hotelijera da će dim i buka parnih lokomotiva ometati goste. Pripreme za električni tramvaj započele su 1900. Sudjelovali su Bečka kreditna banka i graditelj Jakob Ludwig Münz. Koncesija za 12 km tramvajske pruge bila je izdana 12.XI.1906., a promet je započeo 9.II.1908. Tramvajem je upravljalo dioničko društvo Električni tramvaj Matuji–Opatija–Lovran, s kapitalom od 2 200 000 kruna. Pruga se spuštala od željezničke stanice Matuji s 212 m nadmorske visine na obalu. Prtljagu su vozili posebnim vagonima. Ljeti su Opatijom vozili otvoreni vagoni. Konjske zaprege imale su prednost pred tramvajem, koji se kretao brzinom do 10 km/h. Nakon I. svjetskog rata tramvajsko društvo prešlo je pod upravu Società Anonima Ferrovie Elettriche Secondarie Abbazia. Tramvaj je ukinut 31.III.1933., a sljedeći dan počeli su voziti autobusi društva Consortio Intercomunale Servizi Automobilistici Fiume–Abbazia. Pruga je demontirana, a neki su vagoni prodani u Ljubljanu. Postojali su i planovi za spajanje Rijeke i Opatije tramvajskom prugom, a bilo je utemeljeno i društvo za njezinu izgradnju.

Piranski tramvaj bio je najprije otvoren 24.X.1909. kao trolejbusna pruga do željezničke postaje Sv. Lucija na Porečkoj pruzi. Vožnja makadamskom cestom bila je neudobna, pa su ubrzo počele pripreme za izgradnju tramvajske pruge Piran – Sv. Lucija, a koncesija je 11.XI.1911. dodijeljena društvu iz Augsburga. Pruga, dužine 5.447 m i širine 760 mm, otvorena je 20.VII.1912. Tramvajsko društvo Piran–Sveta Lucija–Portorož imalo je pet motornih kola i dvije prikolice. Troškove izgradnje od 150 000 kruna snosili su općina Piran i Pokrajina Istra. Tramvaj je vozio najviše 26 km/h, a električnu energiju dobivao je iz elektrane u brodogradilištu. Premda je ukidanjem pruge Trst – Poreč 1935. izgubio putnike, prometovao je sve do 31.VIII.1953. Vagoni su potom prodani u Sarajevo.