Tomizza, Fulvio, književnik (Juricani kraj Materade, 26.I.1935. – Trst, 21.V.1999.).

Nakon pohađanja biskupijskoga sjemeništa u Gorici i klasične gimnazije u Kopru, upisao je studij romanskih jezika i književnosti na Beogradskom sveučilištu. Neko je vrijeme boravio u Beogradu i bavio se kazalištem, potom se u Ljubljani posvetio filmu. Nakon Londonskoga memoranduma iselio se 1955. zajedno s obitelji u Trst, gdje je bio urednikom kulturnog programa talijanske državne televizije RAI.

Pisac je proznih djela, u kojima se (barem u većini njih) nazire duboka čežnja za Istrom prožeta ljubavlju. Prva su mu djela Materada (1960., hrvatski prijevod 1986.), roman-freska, po kojem su ga kritičari svrstali među europske »pisce s granice«, La ragazza di Petrovia (1963.) i Il bosco delle acacie (1965.). U njima opisuje svoje zemljake naseljene u furlanskoj nizini, gdje s nostalgičnim sjećanjem na Istru, koju su napustili, pokušavaju započeti nov život. Ta su tri romana, s verističkim i neorealističkim stilskim uporištima, objavljena potom pod naslovom Trilogia istriana (1967.).

Nakon te »ćudoredne« faze, faze osjećaja, u kojoj je gradivo i nadahnuće nalazio na kućnom pragu, u svoj je radni postupak uveo intenzivna povijesna istraživanja i dokumentiranja. S romanom Quinta stagione (1965., hrvatski prijevod Peto godišnje doba, 1990.) ušao je u suvremene tokove talijanske književnosti (nagrada Selekcije Campiello). I u romanu L’albero dei sogni (1969.; nagrada Viareggio) bitna je autobiografska komponenta, element koji u gotovo ukupnom književnom stvaralaštvu Talijana u Istri i Rijeci dobiva vrijednost mita i simbola talijanstva i istarstva. La città di Miriam (1972.) nježna je i složena ljubavna priča.

La miglior vita (1977.; nagrada Strega, hrvatski prijevod Bolji život, 1984.) drži se njegovim najboljim djelom (preveden je na 10-ak jezika). Kroz lik crkvenjaka seoske župe na Bujštini, Martina Crusicha, opisuje zbivanja tijekom austrijskoga, talijanskog fašističkog i jugoslavenskog partizanskoga razdoblja.

Plod je dugotrajna i ozbiljna povijesna istraživanja biografski roman o biskupu Pietru Paolu Vergeriju ml. Il male viene dal Nord, I–II (1984., hrvatski prijevod Zlo dolazi sa sjevera, 1989.); u njemu se razabire idealni paralelizam između autora i glavnog lika, preteče »ljudi s granica«, koji je stavljen između dvaju autoriteta ili dviju obveza – Vatikana i bečkoga dvora. Potom je slijedila njegova iznimno bogata književna djelatnost: Ieri un secolo fa (1985.), zbirka pripovijesti, Gli sposi di Via Rossetti (1986.; nagrada Selekcije Campiello, hrvatski prijevod Mladenci iz ulice Rossetti, 1986.); Quando Dio uscì di chiesa (1987.), roman o životu i religioznosti jednoga istarskog sela, L’ereditiera veneziana (1989.), L’abate Roys e il fatto innominabile (1994.), Franciska (1998., hrvatski prijevod 1999.); La casa col mandorlo (2000., hrvatski prijevod Kuća s bademom, 2003.) i dr. Roman Destino di frontiera (1992.), po autobiografskoj komponenti blizak romanu ispovijesti, optužba je nasilja i potresnih zbivanja što ih je prouzročio raspad komunističke Jugoslavije.

Od njegovih kazališnih djela prikazivale su se drame Vera Vouk (1963.) i L’idealista (1976.). Objavljivao je i djela dječje književnosti: Trick (1975.), La pulce in gabbia (1979.), Il gatto di Martino (1983.), Anche le pulci hanno la tosse (1993.) i dr.

Dobitnik je nagrade austrijske vlade za europsku književnost 1979. (za roman La miglior vita), diplome honoris causa Tršćanskoga sveučilišta 1984. (za životopis Il male viene dal Nord), nagrade Boccaccio 1994. (za djelo I rapporti colpevoli), međunarodne nagrade Vilenica Društva slovenskih književnika, nagrade Ascona književnika talijanske Švicarske i dr.

Njegovo ime nose ulice u Trstu i Monfalconeu, jedna tršćanska osnovna škola, zajednica Talijana u Umagu, međunarodni književni susreti (Forum Tomizza) te nagrada za poštovanje vrijednosti multikulturnog društva i ljudskih prava tršćanskog Lions kluba. U Umagu mu je 2010. postavljeno spomen-poprsje, rad akademskog kipara Mate Čvrljka.

Slike