Zračni promet, u Istri započinje s vojnim zrakoplovstvom austrougarske Ratne mornarice, koja se oko 1910. počela zanimati za uspostavljanje sustava zračnoga izviđanja na moru. Tako su 1911. na obuku u Njemačku upućena dva časnika za upravljanje zračnim brodovima – cepelinima.

U Puli su planirali graditi hangar za cepeline, ali su zbog brza razvoja zrakoplovstva od toga odustali i počeli graditi sustav hidroaviona. Najprije su gradili probni aerodrom kraj Valture, ali su ga brzo napustili i izgradili K.u.K. Mornaričku zrakoplovnu postaju u pulskom zaljevu luci na otoku Sv. Katarina, a kasnije Zrakoplovni arsenal i Hidrozrakoplovnu luku.

Sagradili su hangar za 20 zrakoplova i u zrakoplovnom Arsenalu na otoku Sv. Katarina počeli sastavljati prve zrakoplove dovezene vlakom iz Pariza.

Prvi let obavljeni su 1912., a u siječnju 1913. su željeznicom dopremljeni u Pulu, iz Pariza, izviđački hidrozrakoplovi Donnet-Leveque/FBA Type A koji su sastavljeni na Zrakoplovnom arsenalu na Sv. Katarini gdje su ukupno izgradili pet tih hidroaviona, prema licenci Francuza.

Do kraja godine je 10 letjelica bila uvrštena u sastav Ratne mornarice.

Hidrobaza je sagrađena 1913. na otočiću Kozadi, a zatim i na Puntiželi, gdje se i danas vide njezini ostaci. Hidroavioni iz Pule u Prvom svjetskom ratu štitili su Pulu i Trst te izviđali i ratno djelovali na Jadranskom moru, na Apeninskom poluotoku i prema fronti na Soči. U Puli je 1917. djelovala komanda pomorskog zrakoplovstva, hidroplanska škola, arsenal za hidroplane i hidroplanska baza. Jedna hidroplanska stanica bila je i u Poreču. Ukupno je austrougarska hidroavijacija imala 586 aviona, od kojih je 268 dočekalo kraj rata, a još je 171 bio u gradnji. Hidroavione su upotrebljavali i za dovoz visokih vojnih i državnih dužnosnika na ljetovanje u Opatiju, Rovinj i dr.

Talijani su nakon Prvom svjetskom ratu imali hidrobaze na Puntiželi te u Portorožu pa je kapitulaciju Italije dočekalo oko 20 hidroaviona.

Civilno zrakoplovstvo u Istri počelo se razvijati 1924., kad je Carl Kupelwieser hidroavionima počeo na Brijune/Brione dovoziti turiste iz talijanskih obalnih gradova. Još prije toga, 1921. u Portorožu je djelovalo društvo SISA. (Società Italiana Servizi Aerei) koje je obitelj Cosulich osnovala u Malom Lošinju. Bila je to prva tvrtka za putnički zračni prijevoz osnovane na teritoriju Kraljevine Italije i prva koja je obavljala redovne letove. Zrakoplovi su letjeli iz Portoroža duž obiju strana jadranske obale i u unutrašnjost Italije (do Torina) počevši od 1.IV.1926.

Jugoslavenska vojska koristila se vojnim aerodromom kraj Valture već od 1952., kad se tamo preselila grupa pilota iz 198. puka 98. aviobrigade radi preuzimanja aviona F-47D.

Nakon Drugog svjetskog rata s vojnog aerodroma kraj Valture obavljali su se i civilni letovi do Beograda i Zagreba, uglavnom ljeti. Pravi civilni promet započeo je 1967., jer je dotad pulski aerodrom upotrebljavala uglavnom vojska. Godine 1968. s ljubljanskog je aerodroma, izgrađenog 1964., u Zračnu luku Pula preusmjeren velik dio čarterskoga prometa. Prije toga su turisti za Istru slijetali u Ljubljanu. Jugoslavensko ratnno zrakoplovstvo ostalo je u Zračnoj luci Pula sve do osamostaljenja Hrvatske, od kada tu djeluje vojno zrakoplovstvo Hrvatske vojske.

Drugi veći istarski aerodromi jesu: Aerodrom Portorož i Zračna luka Vrsar.

Sportski aerodromi na travnatim pistama nalaze se u Medulinu, Mali Lošinj i dr.