Stancije (prema tal. stanza: soba) ili dvori, graditeljski i gospodarski kompleksi temeljeni na obiteljskoj zadruzi kao gospodarskoj jedinici i povezani s gospodarskim korištenjem prostora koje se zasniva na ugovornom pravu iz razdoblja posljednje kolonizacije Istre u XVII. i XVIII. st.

Prema njemu kolonisti nisu stjecali vlasništvo nad zemljištem nego samo pravo plodouživanja, ispaše, korištenja drva te građenja. Stancije su karakteristične za južnu i zapadnu Istru (područje nekadašnjega pulskog i porečkog agera), ali se pojavljuju i u drugim dijelovima Istre. Sadrže sve elemente ruralne arhitekture, a u organizaciji prostora slijede generativni princip adicije sličnih elemenata. Stambene jedinice nižu se ovisno o porastu broja članova obiteljske zajednice, a koncentrirane su oko gospodarskog dvorišta, dvora, po kojem se stancije u jugoistočnoj Istri nazivaju.

Iako su kod stancija zastupljeni isti kreativni momenti kao i kod tradicionalnih sela, one su sve do sredine XX. st. uglavnom sačuvale identifikacijske osobitosti. Vrhunac u gospodarskom korištenju ruralnoga prostora dosegnut je potkraj XIX. st. Procesi deagrarizacije i urbanizacije intenzivno su se nastavili nakon II. svjetskog rata, pa je velik broj stancija bio napušten ili je pao na minimum biološke održivosti, a neke su asimilirane u veće urbane ili poluurbane prostore, pretvarajući se u izdvojene stambene zone.

Zahvaljujući revitalizaciji istarskog sela, koja je započela sredinom 1990-ih razvojem agroturizma, obnovljen je i veći broj očuvanih stancija. Relativno su dobro očuvane: Marana, Detoffi, Negrin i Golubovo na području Vodnjana, Menighetti na području Bala, Bašarinka, Kaligari i Červar na području Poreča, Komparićka i Negričani, zatim Filipanski, Bičići i Vidasovi dvori na području Marčane, Marinoni između Pule i Medulina te Katun Boljunski u Boljunskom polju (Boljunsko Polje).

Ponekad se narodni naziv stancija rabi i za ladanjske gospodarske komplekse.