La Voce del popolo, riječki dnevni list na talijanskom jeziku ovog mjeseca navršava 80 godina od svojega pokretanja. Počeo je izlaziti 27.X.1944. kao partizanski list na talijanskom jeziku. No, od 2010. na naslovnici se objavljuje zaglavlje koje pak ukazuje na dvostruku obljetnicu lista – „Osnovan 1889. Izlazi bez prekida od 1945.“ („Fondata nel 1889. Esce ininterrottamente dal 1945“).

Time uredništvo želi iskazati njegovu povezanost s istoimenim listom koji je počeo izlaziti prije 135 godina, 3.XI.1889. u Tiskarskom zavodu Mate Glavana na Sušaku, premda – osim samoga imena – nema nikakvih formalnih ni sadržajnih poveznica s njim. Već u prosincu 1889. Glavan prodaje Antoniju Chiuzzelinu iz Rijeke tiskarske strojeve i pravo na izdavanje lista. Primjerak lista od 3.I.1890. u zaglavlju mijenja mjesto tiskanja, Sušak se zamjenjuje Rijekom (Fiume), a mijenja se i koncepcija lista – umjesto časopisa za kulturu postaje politički dnevnik. Na početku je imao deklariranu politiku u korist pripadnosti Rijeke ugarskom dijelu Monarhije, da bi kasnije postao list riječkih autonomaša koji su tražili nezavisan i autonoman grad unutar Austro-Ugarske Monarhije.

Ta prva izdanja lista La Voce del popolo imala su svaki dan barem tri rubrike novosti: telegrafske, pomorske i razne. Zatim lokalnu i tršćansku kroniku, međunarodnu (oko svijeta), priopćenja, red vožnji vlakova te književni dio. Prva stranica bila je rezervirana za najzanimljivije međunarodne vijesti, ali i za događaje koji su izravno utjecali na Rijeku. Na drugoj i trećoj stranici se nastavilo s izvještavanjem o gradskoj politici s nekoliko članaka sa socijalnim i humanitarnim naglaskom. Četvrta stranica novina bila je u potpunosti posvećena oglasima, dok je za žensku čitalačku publiku bio rezerviran dodatak Grijesi krojačice (I peccati della sartorella), gdje su objavljivane romantične pripovijetke tog vremena.

Među zapaženim naslovima bili su oni iz 1904. koji su izvještavali o sudskom procesu protiv tog lista. Novine, koje je tada uređivao Angelo Martich, bile su optužene od Državnog odvjetništva za objavu tekstova u kojima se uredništvo bavilo politikom s negativnimprosudbama i kritikama protiv mađarske kraljevske Vlade i njezine javne uprave. Novi proces je uslijedio u prosincu iste godine, a nakon toga list objavljuje članke o uvjetima kojih se novina treba pridržavati kako ne bi naišla na Vladinu cenzuru i česte novčane kazne uredništvu i vlasniku novina zbog objavljivanja članaka s negativnokritičkim političkim sadržajem.

Oni brojevi La Voce del popolo u kojima su objavljeni članci protiv Vlade bili su redovito plijenjeni, a među istaknutim potpisnicima članaka bio je autor tajnovitog naziva „dr. X“.

Tijekom Prvog svjetskog rata La Voce del popolo je tiskan s oznakom „Cenzurirano izdanje“ („Edizione censurata“) iznad zaglavlja i sadržavao je samo jednu stranicu. U poslijeratnim su godinama novine ukinute 1919., a zatim ponovno tiskane 1921. i ukinute u istoj godini.

Pokretanje lista s istim imenom uslijedilo je nakon 23 godine na slobodnom teritoriju, gdje su imale sjedišta i ostale novinske redakcije narodnooslobodilačkog pokreta koje su tiskale listove za područje Istre i Kvarnera u Drugom svjetskom ratu. La Voce del popolo je u novim prilikama postao partizanski list na talijanskom jeziku. Prvi broj je uredio Eros Sequi u kolibi u šumi Čvije, kraj izvora Rečine (Rječine). Daktilografkinja je bila Ester Blažić, a Josip Sloković – Branko odgovoran u partizanskoj „štampariji Pobjeda“ sa sjedištem u Benašima, u kući Berta Lučića.

Prisjećajući se tih vremena, Sequi je pisao da su surađivali s hrvatskim kolegama koji su pripremali Glas Istre Antom Drndićem i Fedorom Olenkovićem.

U 1944. je La Voce del popolo tiskan još 18.XI. i 24.XII., a potom zbog neprijateljske ofenzive tek po oslobođenju Rijeke 5.V.1945., kada započinje njegovo redovno izlaženje sa sjedištem uredništva u tom gradu. Pisanje lista bilo je u svrhu jasne promidžbe za pripajanje Rijeke i Istre Jugoslaviji.

Njegov značaj povećao se 1960-ih, kada je stekao vodeću ulogu promicatelja glavnih inicijativa Talijanske unije (Unione Italiana). Pratio je mnogobrojne okrugle stolove, poglavito onaj iz 1963. o općinskim statutima, dvojezičnosti i pravima talijanske nacionalne skupine u Jugoslaviji. Nakon osamostaljenja Hrvatske i Slovenije početkom 1990-ih se prodavao zajedno s tršćanskim dnevnikom Il Piccolo.

U modernim vremenima se riječki La Voce del popolo oslanja na redakciju u Puli te na dopisništva u Rovinju, Umagu, Kopru, Labinu, Poreču i Trstu. Izlazi svaki dan osim nedjelje. U vlasništvu je Talijanske unije.

Novine i internetski portal čitateljima nude informacije u politici, kulturi, sportu. Često list sadrži specijalizirane priloge o turizmu, kulturi, gastronomiji, ekonomiji... Naglasak je na lokalnim vijestima, kao i na životu i djelovanju talijanske nacionalne zajednice.

U protekla tri desetljeća ostao je jedini medij koji redovito informira stanovnike Istre o događajima u hrvatskom, slovenskom i talijanskom dijelu Poluotoka i nije ograničen državnim ili županijskim/provincijskim granicama, kao što je slučaj s ostalim medijima iz Slovenije, Hrvatske i Italije.

• 
•