Rabar, Ivan, povjesničar i pedagog (Ladići, nekad Vladići, kraj Kanfanara, 7.IV.1851. – Zagreb, 5.XI.1919.).

Darovitost seljačkoga đaka opazio je kanfanarski župnik Petar Studenac, te ga preporučio biskupu Jurju Dobrili, s čijom je pomoći završio četvrti razred pučke škole u Kastvu, nižu gimnaziju u Karlovcu te višu s ispitom zrelosti u Rijeci 1870. Studirao je teologiju u Gorici i pravo u Zagrebu, zatim dvije godine radio u Osijeku kao suplent na gimnaziji. Upisavši studij povijesti i zemljopisa u Grazu, nakon dvije i pol godine prešao je na zagrebačko sveučilište, a diplomirao je na njem. jeziku u Budimpešti (1878.). Bio učitelj u Osijeku, tri godine u Rijeci te ponovno u Osijeku, do prijevremena umirovljenja 1909. Na nagovor istarskih hrvatskih intelektualaca u Voloskom i Opatiji prihvatio se dužnosti otvaranja i vođenja komunalne niže realne gimnazije na hrvatskome, gdje je nakon četiri godine, na osobnu molbu umirovljen, pa se s obitelji preselio u Zagreb. Predavao je hrvatski i njemački jezik, zemljopis i »domaće ustavoslovlje«, ali glavno mu je područje bila povijest.

Još kao sveučilištarac u listu Naša sloga polemizirao je 1874.–75. s Bernardom Benussijem, koji je, po njegovu mišljenju, u djelu Saggio d’una storia dell’Istria umanjio važnost istarske hrvatske sastavnice, a na istome je mjestu 1882. napisao nadahnut nekrolog prigodom smrti biskupa Dobrile. Okušao se kao prevoditelj i priređivač povijesnih djela, ali i kao pisac, premda nije istraživao arhivsku građu. Preveo je Molmentijevu Poviest Venecije u životu privatnom od njezina osnutka do propasti republike (1888.), Mignetovu Poviest francuzke revolucije od godine 1789. do godine 1815. (1892.), i Montesquieuovo djelo Razmatranje o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti (1917.). Napisao je kompilacijske preglede Poviest carstva rimskoga (1888. i 1889.) i Povijest najnovijega vremena od godine 1815. do godine 1878. (1898.).