Glagoljaštvo, djelatnost popova glagoljaša na kulturnom, prosvjetnom i vjerskom polju u hrvatskom narodu, od IX. do kraja XIX. st.

Tomu pripada i povijest ukorjenjivanja slavenskog bogoslužja, na glagoljici, u hrvatsku duhovnost, kojemu je rano svjedočanstvo u pismu pape Ivana X. i u zaključcima Splitskoga crkvenog sabora 925. Sačuvani pak tekstovi glagoljskih spomenika uglavnom su mlađi nekoliko stoljeća: potječu iz XII. i XIII. st. te su tek ostatci starih kodeksa.

Pojedinačni natpisi, uklesani na kamen (Plominski natpis, Valunska ploča, Bašćanska ploča, Konavoski natpis), upotpunjuju sliku rane ukorijenjenosti glagoljice na prostoru od Istre do Konavala. Uz knjige za bogoslužje, sakramentar, lekcionar i homilijar, od XIV. st. već su prisutni i opsežniji kodeksi, misali i brevijari. U njima je sadržan biblijski repertorij domaće Crkve te molitve, legende, homilije i prvi stihovi. U brevijare se prepisuju starozavjetni i novozavjetni apokrifi, ranokršćanske legende i homilije koje starinom pokazuju duboko vrelo zajedničke slavenske književnosti, kao i biblijski tekstovi koji potječu iz najstarijih ćirilometodskih matica. Uz te stare tekstove iz zapadne književnosti prevodi se i omiljeno srednjovjekovno štivo: vizije, Marijini mirakuli, legende i pripovijesti. Prevodi se i s talijanskog i s češkog jezika. U hrvatsku je književnost tako dospjela jedna redakcija srednjovjekovne enciklopedije, Lucidara, uz pojedine propovijedi Jana Husa. Priređivač Lucidara istarsku planinu Učku identificirao je s mitskom planinom Olimpom.

Glagoljaši, redovnici benediktinci i pavlini i svjetovno svećenstvo od Istre i Kvarnera do Konavala i duboko u teritorij Zagrebačke biskupije glagoljicom su pisali crkvene knjige, ali i pravne tekstove i darovnice, zakonike, razvode. Već je tada jasno jezično raslojavanje starih tekstova i jezične predaje, u misalima i brevijarima, od tekstova napisanih za svjetovnu uporabu. Što su tekstovi svjetovniji, to su bliži narodnom jeziku.

Nakon 925. glagoljaštvo se tek toleriralo, uza stalne zahtjeve da glagoljaško svećenstvo mora znati i latinski jezik. Da su glagoljaši znali latinski, vidi se iz tekstova koje su morali prevoditi s latinskog jezika u svoj brevijar, u kojem se ogleda ne samo dobro poznavanje staroslavenske predaje nego i vjerno prevođenje. Kad su u XII. st. svoje pismo, glagoljicu, počeli pripisivati sv. Jeronimu, ta je »pobožna laž« pomogla da se – nakon dopuštenja pape Inocenta IV. senjskom biskupu 1248. da on i njegovo svećenstvo mogu služiti obrede glagoljicom, a zatim sličnog odobrenja 1252. omišaljskim benediktincima – glagoljaštvo snažno utvrdi na područjima gdje je do tada bilo samo tolerirano. Prepisuju se i redigiraju bogoslužne knjige, prevode se regule, homilije i uspostavlja se glagoljski misal i brevijar, antologijski izbor iz Biblije, homilijara i legendarija. Glagoljski su svećenici stekli u svojoj sredini poseban ugled te su postali redaktori i javni bilježnici, notari s papinskom ili carskom ovlašću. Glagoljaši notari redigirali su Vinodolski zakon (1288.) i Krčki statut (1388.). Glagoljaš je Mikula Gologorički, pisar i pisac Istarskoga razvoda, glagoljaši su pisari u kancelariji knezova Frankopana.

Među prepisivačima glagoljskih kodeksa bili su i svjetovnjaci: Vid Omišljanin i knez Novak, jer je prepisivanje i opremanje glagoljskih knjiga bio unosan posao. Osim nabožne literature, potrebne klericima, prepisivala su se i beletristička djela: Rumanac trojski, Aleksandrida, zatim Roman o Barlaamu i Jozafatu.

Glagoljsko bogoslužje zahtijevalo je i veće napore te su za njegove potrebe prevođeni stihovi: himne za brevijarska čitanja, himne uz velike blagdane, Božić i Uskrs, a zatim i mnogobrojni stihovi za bratovštinske pobožnosti, ili pak stihovane legende, kao što je Pjesan svetago Jurja. U krugu bratovština organizirala su se crkvena prikazanja, ponajprije vezana uz muku Kristovu, a zatim i prikazanja Od rojenja gospodinova, kao i prikazanje o sv. Margariti. Pobožna je literatura posebno bila potrebna za mnogobrojne ženske samostane, za koje su se priređivale legende i čitanja za časove (horae).

Ugled i utjecaj glagoljaškog svećenstva u humanizmu bio je velik zahvaljujući i uvjerenju da pismo kao i prijevod Biblije potječu od sv. Jeronima, o čemu je u svojoj apologiji glagoljice i o nepoznatim našincima koji u tu tradiciju ne vjeruju s ogorčenjem pisao humanist Nikola Modruški. I napor da se glagoljske knjige, misali i brevijari tiskaju pokazuje koliki je domet glagoljaštvo postiglo potkraj XV. st. i kakve su mu se perspektive ukazivale na početku XVI. st., kada (uz nepotvrđenu Kosinjsku tiskaru) u Senju djeluje glagoljaška tiskara, koja je 1494.–1508. tiskala sedam knjiga, dvije inkunabule i pet ranotiska. Taj je visoki domet potvrđen i djelovanjem riječke tiskare modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (1530.–31.) te protestantske tiskare u Urachu, u kojoj su djelovali glagoljaši uz pomoć njemačkih magnata i glagoljaške subraće iz Istre i ostalih dijelova Hrvatske, što je znak ne samo visoke svijesti nego i otvorenih mogućnosti da se glagoljaška kultura ravnopravno nosi sa suvremenom humanističkom kulturom na latinskom jeziku u onodobnoj Europi. Posljednja je knjiga toga uzleta Brevijar, tiskan 1561.

Potonja izdanja pretrpjela su rusifikaciju, i to je bio kraj hrvatske glagoljaške jezične predaje u liturgijskim knjigama. Glagoljaši su, doduše, dobili knjige, ali su izgubili jezik svoje tradicije, a s tim i utrku u razvitku kulture na hrvatskom području. Radije su posezali za šćavetom, latiničkim lekcionarom na hrvatskom jeziku, a u liturgiji su čitali i one dijelove koji se glasno govore ili pjevaju. Početak toj predaji nalazi se već u Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495.) i preradbama te knjige, i u Pištulama i evangjeljima (od 1613. dalje) Ivana Bandulavića. Koliko je glagoljaštvo bilo živo na prijelazu iz XV. u XVI. st. potvrđuje svjedočanstvo Marka Marulića o začinjavcima i priznanju Petra Zoranića o »tumačenju sv. Jeronima«. Glagoljaška se tradicija tako prelila jezikom u novu književnost, ali ne i pismom i tematikom u novo razdoblje hrvatske pisane kulture, kad nova, renesansna književnost prelazi iz domene crkvenosti na svjetovno područje.