Porȇč (i Porȅč, istromlet. Parenso, tal. Parenzo), grad, luka i turističko središte na zapadnoj obali Istre (45°14′N; 13°35′E; 3 m nadmorske visine); 8.841 stanovnika (2021.), sjedište gradske uprave i središte Poreštine.

Jezgra grada nalazi se na poluotočiću pravilna oblika, a suvremeno pravilno urbanističko tkivo proširilo se na okolno područje, sjeverno i južno od jezgre uz more, te prema unutrašnjosti kopna. U grad se konvergentno slijevaju ceste iz bliže okolice, iz Tara, Kaštelira, Višnjana, Antonci, Žbandaja, Dračevca, Fuškulina i Vrsara, jer je već zarana bio središte širega područja između doline rijeke Mirne i Lima (Limskog kanala/zaljeva), uobičajeno zvanog Poreština.

Obala oko grada je razvedena, s otočićima, uvalama i rtovima. Najbliži je otok Sv. Nikola, koji s jugozapada zatvara i štiti južnu gradsku luku. U luci je izgrađena Marina Poreč sa 130 vezova u moru te komunalna lučica. Južno od grada, u turističkom naselju Zelena laguna, je Marina Parentium sa 180 vezova.

Bogato blago valovito plodno područje omogućava razvitak poljodjelstva (vinova loza, masline, voće), ali većina stanovnika danas živi od turizma i pratećih tercijarnih djelatnosti. Poreč je jedno od najvećih središta hrvatskog turizma. Osobito se razvio od 1960-ih, tako da danas neke od najvažnijih istarskih turističkih tvrtki ondje imaju sjedište (Plava laguna d. d., Valamar Riviera d. d.). Radi opskrbe turističkog gospodarstva razvija se i plantažno poljodjelstvo (vinova loza i maslina). Na području Poreča je 20-ak hotela, 15-ak apartmanskih kompleksa, nekoliko autokampova, s mnogobrojnim sportskim terenima, plažama, kongresnim dvoranama i dr. Grad je sjedište je osnovnih i srednjih škola, Instituta za poljoprivredu i turizam, Zavičajnoga muzeja te Porečko-pulske biskupije.

Stanovnik je Porečȃn i Porečȁn, stanovnica Porečȃnka, a pridjev porȇčki i porȅčki.

Područje poluotoka bilo je naseljeno već u željezno doba, iz kojega potječu gradine u okolici. Grad su osnovali Rimljani u I. st. pr. Kr., najprije kao oppidum rimskih građana, a ubrzo potom koloniju (Colonia Iulia Parentium). Arheološki nalazi s područja grada i okolice te više stotina epigrafskih spomenika svjedoče o važnosti grada u romanizaciji zapadne Istre. U gradu je u II. st. živio zamjenik zapovjednika ravenske mornarice Tit Abudije Ver. Prva kršćanska zajednica postojala je već sredinom II. st., a grad je poslije 313. postao sjedište biskupa.

Poslije pada Zapadnoga Rimskoga Carstva zauzeli su ga Istočni Goti, 539. Bizant, a 788. Franci. Na početku bizantske vlasti snažno se razvio, a njegov je biskup postao vrlo utjecajnim u cijelom Akvilejskom patrijarhatu. Kao i drugi istarski gradovi, s vremenom se razvio u slobodnu komunu koja se natjecala s mnogim svjetovnim i crkvenim feudalcima, a borba je postala nesmiljenom u XIII. st., kad su akvilejski patrijarsi, njihovi vazali, te drugi istarski gradovi nastojali političkim i fizičkim nadmetanjem postići što veću moć. Želeći se osloboditi akvilejske i feudalne opasnosti, Poreč je 1267. prisegnuo na vjernost Veneciji te postao dijelom mletačkih posjeda u Istri. Stradao je u mletačko-đenoveškom ratu, u kojem su 1354. Đenovljani zauzeli grad, opljačkali ga i odnijeli moći mučenika iz Eufrazijeve bazilike (vraćene su tek 1934.).

Do 1797. bio je važna luka na zapadnoj obali Istre, kako za brodove koji su iz Venecije plovili u Dalmaciju i natrag tako i za izvoz poljoprivrednih proizvoda s područja Poreštine. Gospodarstvo je osobito cvjetalo u XV. st., no kuga i druge bolesti do XVI.–XVII. st. znatno su prorijedile stanovništvo tako da je Venecija oko grada počela naseljavati izbjeglice iz Dalmacije i istočnih posjeda koje su zauzeli Osmanlije.

Pod austrijskom vlašću 1797.–1918., a osobito u drugoj polovici XIX. st., naglo se razvio. Tomu su najviše pridonijeli opći razvitak istarskog gospodarstva, ali i činjenica da je postao sjedištem Istarskoga sabora i ureda pokrajinske vlasti, tj. važno političko središte. To je značenje izgubio između dvaju svjetskih ratova (u vrijeme Italije), a u II. svjetskom ratu teško je stradao u savezničkim bombardiranjima.

Tlorisnu osnovu gradske jezgre čini mreža ulica koje se sijeku pod pravim kutom i tvore pravilne četverokute, što su ih trasirali Rimljani pri osnutku grada. Glavne staorogradske ulice i danas nose rimska/latinska imena Decumanus i Cardo maximus. Najstarije utvrde nisu očuvane, ali jesu srednjovjekovne (XIII.–XV. st.) na istočnoj i sjevernoj strani poluotoka. Na vrhu poluotoka su ostatci rimskog foruma (Marafor) s hramovima (Kapitolijski i Neptunov hram).

Najpoznatiji je spomenik Eufrazijana (Eufrazijeva bazilika), upisana 1997. na popis svjetske baštine UNESCO-a, sjedište biskupije koje se izgrađivalo i nadograđivalo od IV. st. do danas (starije crkve IV.–V. st., krstionica, Eufrazijeva crkva i biskupski dvor, VI. st., zvonik, pomoćne kapele). Uz kompleks je 1990-ih izgrađen novi biskupski dvor (arhitekt Eligio Legović), a povijesni je restauriran i pretvoren u dijecezanski muzej. S vanjske strane kompleksa je kanonička kuća iz 1251., romanička zgrada u kojoj je danas župni dvor. Druga romanička kuća, bliža forumu, restaurirana je poslije II. svjetskog rata. Treća romanička građevina je tzv. kuća dvaju svetaca, jednokatnica s dvama romaničkim reljefima svetaca.

Crkva sv. Franje izgrađena u tipičnom gotičkom slogu u XIII. st., u baroku je ukrašena štukaturama i iluzionističkim slikama na stropu, u XIX. st. katno je podijeljena i preuređena u vinski podrum u prizemlju i dvoranu na katu u kojoj je zasjedao Istarski sabor (Istarska sabornica), a danas je reprezentativan izložbeni prostor. Sačuvano je desetak gotićlih palača iz XV. st. u mletačkom gotičkom stilu, s raskošnim višestrukim prozorima. Peterokutna kula na ulazu u stari dio grada, iz sredine je XIII. st., obnovljena sredinom XV. st., a restaurirana 1990-ih. Nekoliko je kasnijih, baroknih palača (XVII. st.), a u jednoj je od njih (Palača Sinčić) Zavičajni muzej Poreštine.

Izvan jezgre staroga grada (Fora le porte, danas Trg slobode) barokna je crkva sv. Marije od Anđela (1747.–70.), a okolna je četvrt nastala u XVIII. i XIX. st., kad se grad počeo širiti izvan zidina, gdje su i gradsko kazalište i komunalna palača (arhitekt Arduino Berlam) te nekoliko vrijednih austrougarskih vila.

Suvremena arhitektura dala je nekoliko vrijednih ostvarenja u hotelskom graditeljstvu širega gradskoga područja: hoteli Kristal, Diamant i Pical, interpolacija hotela Neptun u staroj gradskoj jezgri (sve arhitekt Julije De Luca).

Grad Poreč-Parenzo, jedinica lokalne samouprave u središnjem dijelu zapadne Istre, površine 139 km2, sa 16.607 stanovnika (2021.). Uz Poreč-Parenzo obuhvaća naselja: Antonci (230 stanovnika, 2021.), Baderna–Mompaderno (316), Banki-Banchi (16), Bašarinka-Bassarini (106), Blagdanići (22), Bonaci–Bonazzi (130), Bratovići-Bratovici (15), Brčići (173), Buići (134), Cancini (186), Červar–Cervera (97), Červar-Porat (381), Čuši–Ciussi (27), Dekovići (44), Dračevac–Monspinoso (167), Filipini (47), Fuškulin–Foscolino (221), Garbina (ranije i Grbinovica, 70), Jakići Gorinji–Iachici (17), Jasenovica–Frassineto (56), Jehnići (29), Jurići–Jurici (-), Kadumi (237), Katun–Cattuni (48), Kirmenjak (49), Kosinožići (132), Kukci (526), Ladrovići (117), Matulini–Mattulini (26), Mičetići (28), Mihatovići (161), Mihelići (57), Montižana–Montisana (54), Mugeba–Monghebbo (219), Mušalež (384), Nova Vas (589), Radmani (256), Radoši kod Žbandaja (174), Rakovci–Racovaz (16), Rupeni–Rupena (-), Ružići (35), Stancija Vodopija–Stanzia Beviacqua (145), Starići–Starici (3), Stranići kod Nove Vasi (199), Šeraje–Seraie (2), Štifanići–Stifanici (60), Šušnjići–Susnici (26), Valkarin (52), Veleniki (116), Vrvari (ranije i Varvari, 951), Vežnaveri (82) i Žbandaj (538).

Gradsko je podrućje samoupravno organizirano u deset mjesnih odbora (MO). Sam Poreč podijeljen je u četiri MO-a: Joakim Rakovac (uz ulice u središnjem dijelu grada obuhvaća i Stanciju Portun, Žatiku, Škagacer i otok Sv. Nikola), Mate Balota (predio sjeverno od gradske jezgre [Pical, Finida] i Stancija Vergotini), Anka Butorac (ulice južnog dijela grada, stancije Bergamante, Padovan, Žbiža, Amorozo, Gržina, Rosa i Volpi te Brulo, Molindrio, Plava i Zelena Laguna) i Veli Maj (naselja Bašarinka, Červar i Stancija Vodopija te najsjeverniji dio grada - Veli i Mali Maj, Materada, Vranići, Gulići, Stancija Benuška, Špadići i Gornji Špadići). Prigradski MO-i su: Baderna (Baderna, Banki, Bonaci, Bratovići, Jakići Gorinji, Jurići, Katun, Matulini, Rakovci, Rupeni, Šeraje, Štifanići i Šušnjići), Červar-Porat, Fuškulin (Fuškulin, Jasenovica, Mugeba, Dračevac, Montižana, Starići i Čuši), Nova Vas (Antonci, Blagdanići, Brčići, Cancini, Dekovići, Kosinožići, Kukci, Mihatovići, Nova Vas, Stranići kod Nove Vasi i Vežnaveri), Vrvari (Musalež, Valkarin, Veleniki i Vrvari) i Žbandaj (Buići, Filipini, Jehnići, Kadumi, Kirmenjak, Ladrovići, Mičetići, Mihelići, Radmani, Radoši kod Žbandaja, Ružići i Žbandaj).

Grb Grada Poreča povijesni je porečki grb - okomito podijeljen kvadratni (starofrancuski) štit srebrne (bijele) boje lijevo (heraldički desno) i crvene desno (heraldički lijevo), kojemu do dvije trećine visine sežu dolje ukrštene grančice lovora (lijevo, tamnozelene boje) i hrasta (desno, svjetlozelene boje). Zastava je okomita i dvobojna (lijevo crvena, desno bijela), s gradskim grbom u sredini.

Porečki praznici su 30. travnja, Dan oslobođenja grada (od nacifašizma 1945.), i 21. studenog, blagdan gradskog patrona sv. Maura.

http://www.porec.hr/default.aspx

Slike