Plomȋn (tal. Fianona), naselje na istočnoj obali Istre smješteno uz državnu cestu (D21) Rijeka – Pula, 12 km sjeveroistočno od Labina (45°8′N; 14°11′E; 168 m nadmorske visine); 96 stanovnika (2021.), općina Kršan.

Smješten na brežuljku iznad živopisnog zaljeva i drage (Plominski zaljev, Plominska draga).

Stanovnik je Plominjȏn, stanovnica Plominjȏnka i Plomȋnka, a pridjev plomȋnski.

Sve do kraja II. svjetskog rata stanovništvo se zapošljavalo u obrtničkim djelatnostima, trgovini, mlinarstvu pomorstvu i ribarstvu. Potom počinje iseljavanje.

Od 1969. u dnu zaljeva, kraj naselja (Plominski) Porat (Plomin Luka, 173 stanovnika 2011.), djeluje Termoelektrana Plomin. Nakon probijanja i puštanja u promet Tunela Učka (1981.) Plomin je bitno izgubio na prometnom značaju. Turistički je atraktivno izletište zbog kulturnopovijesne baštine te plominskoga vidikovca na izbočini Veršok (Vršak) ponad rta Mašnjak, odakle se pogled pruža prema Velim vratima na Kvarneru, otoku Cresu i Riječkom zaljevu s Rijekom.

Prvi tragovi života sežu u II. tisućljeće pr. Kr., kada je na mjestu staroga Plomina (lat. Flanona) postojalo gradinsko naselje. Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. razvojem trgovine u podnožju gradine razvija se luka i važno trgovačko središte. Prema antičkim izvorima tijekom I. tisućljeća pr. Kr. Flanonu su naseljavali Liburni. U rimsko vrijeme je municipij, a Plinije Stariji njezine stanovnike naziva Flanatima (Flanates, Flamonienses Vanienses). O važnosti Flanone svjedoči podatak da je cijeli Kvarnerski zaljev po njoj nazivan i Sinus Flanaticus (Flanatički/Plominski zaljev), u antici zvan i Liburnski zaljev. Nakon pada Zapadnoga Rimskoga Carstva Plomin je bio pod vlašću Istočnih Gota i potom Bizanta (u sastavu labinske gradske općine), nakon što je vjerojatno u VII. st. istočna granica Istre s Raše pomaknuta na Učku.

U doba franačke vlasti uvodi se feudalizam i intenzivira slavenizacija izvangradskog područja. S vremenom će slavenizacija zahvatiti i sam grad; prema podacima iz XII. st. na čelu plominske općine bio je župan. Od 1208. pod vlašću je Akvilejskoga patrijarhata, a od 1420. Mletačke Republike. U doba mletačke uprave podestata je dijelio sa susjednim Labinom. Otada je Plomin najizloženija mletačka utvrda na istočnoj obali Istre, koja je teško stradavala u mletačko-austrijskim sukobima (posebice 1599., kada su ga razrušili uskoci, i u vrijeme Uskočkoga rata). Nakon pada Venecije (1797.) slijedio je političku sudbinu mletačkog dijela Istre, pa mu se na vlasti izmjenjuju Francuska i Austrija.

U Plominu je najvrjedniji objekt jednobrodna crkvica sv. Jurja Staroga iz XI. st., izvorno romanička (bifore), nekad župna crkva, a potom bratovštinska crkva plominskih ribara i pomoraca. Na južnom zidu crkvice ugrađen je ulomak ploče s rustičnim kasnoantičkim prikazom Silvana, na kojem je naknadno u XI. st. uklesan glagoljski natpis (Plominski natpis). U crkvi je raspelo iz XIII. st., a uz nju se nalazi i romanički zvonik, jedan od triju sačuvanih u Istri. Župna crkva Blažene Djevice Marije (sv. Jurja Mlađega), izgrađena 1474., jednobrodna je kasnogotička građevina s pet oltara, u doba baroka produžena na zapadnoj strani. U crkvi se nalaze gotičko raspelo, kamena kustodija (1499. uklesana glagoljička slova) i drveni kipovi sv. Antuna Pustinjaka, Majke Božje s Djetetom i sv. Roka. Renesansne korske klupe i tzv. zlatni oltar izrađeni su 1641.–48. U njoj su 1990-ih otkrivene freske autora Alberta iz Konstanza.

U mjestu su sačuvani utvrde i bedemi iz XIII.–XIV. i XVI.–XVII. st. te mnoštvo građevina s renesansnim i baroknim obilježjima.

Slike