Labinska republika, samouprava nastala za rudarske pobune na Labinšćini od 2.III. do 8.IV.1921.

Štrajk labinskih rudara započeo je kada se oko šesto rudara okupilo na trgu u Vinežu (Krvova placa) u znak prosvjeda protiv fašista, koji su u Pazinu zlostavljali njihova sindikalnoga vođu Giovannija Pippana (Pipan). Rudari su potom zauzeli rudnike i rudarska postrojenja, minirali prilaze oknima u Krapnu, Vinežu, Štrmcu (Strmac) i separaciju Štalije s odlagalištem ugljena te organizirali naoružane postrojbe pod nazivom crvene straže, kojima je zapovijedao Francesco da Gioz. Politička i socijalna pitanja rješavao je rudarski komitet na čelu s Pippanom, a potporu im je davao i plemić Giovanni Tonetti (Crveni barun).

Upravi rudnika postavljeni su ekonomski zahtjevi (povišenje nadnica i dr.). Budući da su se pregovori odužili, rudari su 21.III. odlučili sami organizirati proizvodnju. Sišli su u jame i za rukovoditelja postavili rudarskoga tehničara Dagoberta Marchiga. Istodobno su, plašeći se štrajkolomaca, uhitili i zatočili 13 rudara Sicilijanaca sklonih upravi. Uprava je taktizirala i tobože pregovarala, a 8.IV. poduzela je energične mjere. Pokrenuta je, s mora i kopna, iznenadna akcija vojnih i redarstvenih snaga. Zatečeni rudari povukli su se kraj Štrmca, gdje su pružili oružani otpor. No, slabo naoružani i neiskusni, ubrzo su morali odustati. Pippan je naredio prekid vatre i preuzeo svu odgovornost na sebe. Uslijedila je odmazda, tijekom koje je uhićeno četrdesetak pobunjenika. Rudari Maksimilijan Ortar i Adalbert Sykora smrtno su stradali.

Uhićeni rudari smješteni su u zatvore u Puli i Rovinju, a sudski proces održan je u Puli od 16.XI. do 3.XII. Optužnica je teretila 52 rudara za okupaciju rudnika, uspostavu sovjetskoga režima, suprotstavljanje vlastima, miniranje skladišta, držanje eksploziva i niz drugih nezakonitih radnji. Odvjetnici Edmondo Puecher, Guido Zennaro i Egidio Cerlenizza uspješno su obranili optuženike te je porota donijela oslobađajuću presudu. Uprava rudnika iskoristila je štrajk za raskid s austrijskim kapitalom.

Premda nikada proglašena, Labinska republika ostavila je neizbrisive tragove na Labinšćini, a imala je i mnogo širi odjek. Taj splet događaja valja sagledavati i interpretirati u kontekstu tadašnjih prilika, osobito na prostoru Apeninskoga poluotoka i središnje Europe. Višenacionalno, ali jedinstveno pružanje oružanog otpora nadirućem fašizmu utrlo je put antifašističkom opredjeljenju žitelja toga kraja. S druge strane, sindikalna borba rudara, usmjerena na tradicionalno traženje radničkih prava, poboljšanje položaja te radnih i životnih uvjeta, sadržavala je i elemente samoodređenja i samoupravljanja, u naivnom i utopističkom uvjerenju da će sami moći odlučivati o svojoj sudbini.