Ota, Ignacij
Ota, Ignacij, glazbenik, skladatelj, zborovođa, prosvjetni i kulturni djelatnik (Dolina, 26.IV.1931. – Trst [Katinara], 8.X.2001.).
Otac mu je također bio Ignacij, seljak, majka Marija Albina rođ. Sancin.
Glazba ga je privlačila od rane mladosti te je već kao tinejdžer znao sjesti za orgulje u dolinskoj župnoj crkvi. Prvu poduku iz orgulja i glazbene teorije dobio u prvoj polovici 1940-ih od lokalnog župnika Placida Sancina te njegovog kolege iz susjednog Boršta Franca Malalana, ujedno istaknutog antifašista, koji ga je učio harmonici.
U neposrednom poraću, 1945., u Trstu polazi tečajeve za zborovođe pri Slovenskom prosvjetnom savezu (Slovenska prosvetna zveza), a u tamošnjoj slovenskoj Glazbenoj matici (GM; Glasbena matica) uči klavir i harmoniku kod Milana Pertota i Ivana Grpca.
U rodnoj Dolini počeo je već kao 17-godišnjak voditi muški pjevački zbor Slovenskog kulturnog društva (SKD) „Valentin Vodnik“, a 1948. skladao je i svoju prvu zborsku pjesmu (Ribičeva jutranja pesem na tekst Antona Aškerca). Sljedeće godine odlazi u Ljubljanu, u pripravnicu za Srednju glazbenu školu, gdje je učio kontrabas. Maturirao je 1956. te potom dvije godine studirao kompoziciju, klavir i harmoniju na ljubljanskoj Glazbenoj akademiji (Akademija za glasbo) kod profesora Blaža Arniča i Alojza Srebotnjaka.
Već od 1957. profesionalno podučava klavir, harmoniku, kontrabas, glazbenu teoriju te solfeggio i harmoniju u tršćanskom GM-u.
U Dolini nastavlja voditi muški zbor, kojim je ravnao ukupno tri desetljeća, a od 1960. do 1974. vodi u Proseku – Kontovelu (Prosecco – Contovello) na Tršćanskom krasu muški zbor „Vasilij Mirk“, krajem 1970-ih i tamošnji dječji zbor. Vodio je i druge pjevačke zborove („Slovenec“ iz Boršta, „Slavko Škemperle“ iz Sv. Ivana kod Trsta, „Ivan Cankar“ u tršćanskom kvartu Sv. Jakob), bio je umjetnički vođa okteta Majenca u Dolini te među osnivačima akademskoga zbora Primorske „Vinko Vodopivec“, u kojemu je bio i tenor solist.
Od 1974. zaposlen je kao referent za zborsko pjevanje u Savezu slovenskih kulturnih društava (SSKD; Zveza slovenskih kulturnih društev) u Trstu. Kao savjetnik za zborsku glazbu, a kasnije i za limene glazbe, organizirao je pjevačke aktivnosti u okolnim mjestima. Također je organizirao tečajeve i seminare za zborovođe u suradnji sa Savezom pjevačkih zborova Primorske (Zveza pevskih zborov Primorske) i pograničnim savezima kulturnih organizacija. Bio je među pokretačima i kreatorima zborske revije Primorska poje, utemeljene 1970.
Uz značajan pedagoški i mentorski rad, kontinuirano je i skladao, najviše za zborove, kako za odrasle, muške, ženske i mješovite, tako i za omladinske i dječje. Velik dio opusa posvetio je obradama narodnih pjesama, ali i onih slovenskih pjesnika. Priredio je i objavio brojne zbirke notnih zapisa: Otroške in mladinske pesmi (Trst 1966.), Vinske pesmi v Bregu (uz zvučni zapis s muškim zborom „Valentin Vodnik“, Trst 1984.), Ženski zbori (pjesmarica, Trst 1988.), Moji zemlji (Trst 1995.), Priredbe slovenskih ljudskih pesmi (Trst 1999.), Zborovska glasba, skladbe za ženske, moške in mešane zbor (Trst 1999.) i dr.
U skladateljskom pogledu ističe se njegova kantata za tenor, muški zbor i orkestar, nastala na tekst pjesme Filiberta Benedetiča Moji zemlji, koja je praizvedena na koncertu u Kulturnom centru u Trstu 4.XII.1966., uz ravnanje Oskara Kjudera. Zapažene su i kantata Minuta tišine, pjesma Na Krasu, aranžman narodne pjesme Temna noč i dr.
Uređivao je i pjesmarice prekograničnih skladatelja, pa je 1969. priredio zbirku kompozicija Milana Pertota Stare tržaške narodne pesmi: za mešani, ženski in moški zbor (Trst 1969.) i Frana Edvarda Venturinija Mešani moški in ženski zbori (Trst 1974.).
Svojim je glazbenim djelovanjem značajno utjecao i na podizanje nacionalne svijesti prekograničnih Slovenaca. Njegovo ime nosi natječaj za mlade zborske skladatelje, s izričajem na slovenskom jeziku ili dijalektu, koji organizira SSKD. Na rodnoj mu je kući SKD „Valentin Vodik“ 2011. postavio spomen-ploču.
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar