Riječka nadbiskupija (lat. Archidioecesis Fluminensis), katolička biskupija, crkvena upravna jedinica, sjedište Riječke metropolije.

Ne zna se pouzdano je li rimska Tarsatika bila sjedištem istoimene biskupije. Rijeka u srednjem vijeku pripada Pulskoj biskupiji. Bilo je više pokušaja gradskih vlasti da se u crkvenom pogledu grad odvoji od Pule, ali su svi napori za samostalnom biskupijom ostali bezuspješni. Od godine 1787. Rijeka potpada pod Senjsko-modrušku biskupiju. Nakon Prvog svjetskog rata Sveta Stolica uspostavlja u Rijeci Apostolsku administraturu 30.IV.1920. i upraviteljem imenuje Celsa Costantinija, čime započinje samostalna crkvena uprava.

Nakon aneksije grada Kraljevini Italiji 1924., svjetovne su vlasti poduprle uspostavu samostalne biskupije. Riječka biskupija osnovana je bulom pape Pija XI. Supremum pastorale munus od 25.IV.1925. Bula je provedena 31.V. iste godine, stoga taj datum treba smatrati početkom postojanja samostalne Riječke dijeceze. Riječkoj je biskupiji pripalo šesnaest župa koje su se nalazile na teritoriju tadašnje Kvarnerske provincije (danas dijelova Republike Hrvatske i Republike Slovenije). Dotadašnjoj Apostolskoj administraturi Rijeke i predgrađa, koja se prostirala nad šest župa, pribrojeno ih je još deset (sedam župa iz Tršćansko-koparske i tri iz Ljubljanske biskupije). Nova je biskupija bila višenacionalnog sastava: činili su je Hrvati, Talijani i Slovenci. Riječka biskupija nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu ili metropoliju već je izravno podvrgnuta Svetoj Stolici.

Nakon Drugog svjetskog rata i odlaska talijanskoga klera i biskupa, Riječkom biskupijom od 1947. do 1949. upravlja slovenski svećenik Karel Jamnik. Krčki biskup Josip Srebrnić upravlja biskupijom 1949.-51. Sveta Stolica 21.IV.1951. određuje podjelu Riječke biskupije na hrvatski i slovenski dio. Slovenskim dijelom upravljat će ljubljanski biskup, a hrvatskim biskup u Senju Viktor Burić.

Papa Pavao VI. bulom Coetu instante od 27.VII.1969. odredio je uspostavu Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u Rijeci. Nadbiskupija nastaje spajanjem hrvatskoga dijela Riječke biskupije sa Senjsko-modruškom biskupijom tako da je Senjska jednakopravno spojena s Riječkom, a Modruška je prestala postojati. Dotadašnji senjsko-modruški biskup Viktor Burić imenovan je prvim riječko-senjskim nadbiskupom i metropolitom, a dotadašnji pomoćni biskup Josip Pavlišić njegovim koadjutorom i titularnim biskupom Pićna. Provedba bule, odnosno službeni početak života nove nadbiskupije ostvaren je u svibnju 1970.

Papa Ivan Pavao II. odvojio je 25.V.2000. dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i uspostavio s jedne strane Gospićko-senjsku biskupiju, a s druge Riječku nadbiskupiju. Od tada nadbiskupija sa sjedištem u gradu Rijeci nosi naziv Riječka nadbiskupija.

Upravitelji, biskupi i nadbiskupi bili su: Isidoro Sain (Izidor Šain), apostolski administrator 1922.-26., biskup 1926.-32.; Antonio Santin, biskup 1933.-38.; Carlo Mecchia, upravitelj biskupije 1932.-33.; Ugo Camozzo, biskup 1938.-47.; Karel Jamnik, upravitelj 1947.-49; Josip Srebrnić, upravitelj 1949.-51.; Viktor Burić, upravitelj 1951.-69., riječko-senjski nadbiskup i metropolita 1969.-74.; Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup i metropolita 1974.-90.; Antun Tamarut, riječko-senjski nadbiskup i metropolita 1990.-2000. Od 2000. riječki nadbiskup je Ivan Devčić, a od 2020. nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.

Danas Riječka nadbiskupija obuhvaća površinu od 2.580 km2, s 90 župa podijeljenih u 7 dekanata.

Zaštitnik nadbiskupije, katedrale i grada Rijeke je sv. Vid, čiji se blagdan obilježava 15. lipnja.