Fabretto, Carlo, učitelj, glazbeni pedagog, skladatelj i sakupljač narodnog glazbenog blaga (Kopar, 16.V.1883. - Rim, 25.III.1969.).

Školovao se u pulskom liceju iz kojeg je izbačen jer je istukao sina austrijskog časnika, a zbog gorljivog talijanskog iredentizma kao 14-godišnjak završio je u zatvoru. Učiteljsku diplomu stekao je u rodnom Kopru, u klasičnoj gimnaziji "Carlo Combi". U Beču se upisao na medicinski fakultet, ali je i iz njega izbačen zbog iredentističkog aktivizma.

S obzirom na to da ga je policija stalno nadzirala, preselio se u Rovinj gdje je učiteljevao u školi sv. Franje, potom u "De Amicis". Rovinj je odmah zavolio jer su mu i roditelji imali rovinjske korijene, i u tom je gradu ostavio traga kao učitelj, posebno u glazbi. Podučavao je violinu, vodio je pjevačke zborove, a autor je više pjesama koje su i kao bitinade postale dio rovinjske glazbene tradicije poput Vien, Fiamita (poznata i kao Vien sul mar), Vignì sul mar muriede (poznata i kao La sira la xì biela), Rovigno bella...

U Prvom svjetskom ratu bio je interniran u austrijskom Artbergu, gdje je obolio od tuberkuloze pa mu je dopušteno da se vrati u Rovinj gdje je dočekao talijansku državu. Nastavio je učiteljski i glazbeni rad, 1924. komponirao je četiri operete (iz Omi da pera je poznata škrčeva pjesma Sa nu zì biessi ili El suldeîn), slijedio je i niz popularnih pjesama: El mariner (1926.), La tabacheîna (1928.), Faviela el sapadur (1930.)...

Nakon Drugog svjetskog rata dijeli sudbinu istarskih izbjeglica (ezula) koja se očituje i u pjesmama El viecio pascadur i El sogno del polezan. Napisao je i skladao i himnu posvećenu rovinjskoj zaštitnici sv. Eufemiji, a za grad je jednom kazao "Rovigno è musica, e la musica per noi è Rovigno" (Rovinj je glazba, a glazba je za nas Rovinj).