Rainer, Friedrich (Friedl), pravnik i političar, nacist (Sankt Veit an der Glan [slov. Šentvid ob Glini], Koruška, 28.VII.1903. - Ljubljana, 18.VIII.1947. [službeno] ili XI.1950. [neslužbeno]).

Rođen je u obitelji srednjega sloja, otac Norbert bio je učitelj, a majka Friederike, rođ. Klein, domaćica. U ranoj se mladosti priključio njemačkim nacionalističkim organizacijama, već je sa 16 godina sudjelovao u paravojnim postrojbama koje su djelovale protiv pripojenja južne Koruške Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Diplomirao je pravo 1926. u Gradcu (Graz), a tijekom studija je (1923.) postao član paravojne organizacije Jurišni odred (Sturmabteilung, SA) te se aktivno bavio sportom (osobito gimnastikom i skijanjem, a mačevanjem je zadobio veliki ožiljak na licu).

Nakon diplomiranja radio je kao bilježnik. Kao vatreni nacionalsocijalist posebno je aktivan nakon što 1930. postaje članom austrijske Nacističke stranke (Njemačka nacionalsocijalistička radnička stranka, Deutsche Nationalsozialistische Arbeiterpartei, DNSAP), a 1934. ulazi u Zaštitni odred (Schutzstaffel, SS). U nacističkoj se organizaciji naglo počeo uspinjati nakon propalog državnog udara 1934., kada ju je trebalo obnoviti, te postaje pouzdanik pokrajinskog stranačkog povjerenika (Gauleiter) Huberta Klausnera, potom i jedan od njegova dva zamjenika. Drugi će zamjenik biti Odilo Globocnik, s kojim će Rainer izgraditi blisko prijateljstvo, premda su se značajno razlikovali u sposobnostima i načinu rada. Zbog zabranjene nacističke aktivnosti provest će 1936. nekoliko mjeseci u zatvoru.

Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj (Anschluss) 1938., u kojem je odigrao važnu ulogu, brzo se uspinjao u vlasti. Postao je iste godine pokrajinski poglavar (od 1940. državni namjesnik) Salzburga te član parlamenta (Reichstag) i Oberführer SS-a (i već za šest mjeseci Brigadeführer), a 1941. državni namjesnik (Gauleiter und Reichskommissar) Koruške. Bio je zadužen i za upravo pripojene dijelove Kranjske, gdje je morao provesti germanizaciju, ali i suzbijati partizanski pokret. U lipnju 1943. promaknut je u Obergruppenführera SS-a. Planirano iseljavanje 250.000 Slovenaca i doseljavanje njemačkog stanovništva provedeno je tek u skromnim brojkama zbog drugih ratnih prioriteta.

Bio je izrazito ambiciozan, dobro povezan u partijskim krugovima, sposoban administrator, izraziti pangerman i do kraja odan Hitleru. Također se pokazao kao oštroumni analitičar, aktivan propagandist i sposoban političar.

Nakon talijanske kapitulacije i njemačke okupacije područja sjevernoga Jadrana imenovan je 10.IX.1943. i visokim komesarom (Oberste Kommissar) novouspostavljenoga Operativnog područja Jadransko primorje. U tome je bio podređen izravno Adolfu Hitleru i u Trstu je boravio obično jednom tjedno (a ostalim danima u svom glavnom sjedištu u Celovcu). Za glavnoga zapovjednika SS-a i policije u Operativnom području postavljen je njegov prijatelj Globocnik.

Pokušavao je obuzdati partizanski pokret dopuštajući jezična i kulturna prava Slovencima i Hrvatima u krajevima u kojima su bili u većini. Uspostavio je Specijalni sud za javnu sigurnost (Sondergerichtshof für die öffentliche Sicherheit), na čije odluke nije bilo priziva. U ljeto 1944. Hitler ga je zadužio i za izgradnju sustava utvrda koji je trebao braniti južne granice Njemačke od Trsta i Rijeke prema sjeveru, nazvanoga Linija Ingrid (Ingridstellung), za koji je angažirano nekoliko desetaka tisuća uglavnom prisilnih radnika, ali je dovršen samo dio oko Rijeke.

Krajem rata, pred približavanjem jugoslavenskih i anglo-američkih snaga, predao je 7.V.1945. vlast u Koruškoj privremenom odboru sastavljenom od nenacističkih političkih predstavnika (jedini je nacistički regionalni upravitelj koji je to učinio) i otišao u planine oko Weißenseea. Ondje se s nekoliko suradnika skrivao te se krajem mjeseca sastao s Globocnikom, da bi ih 31.V. uhitili britanski vojnici i odveli na ispitivanje u dvorac Špatrjan (njem. Paternion) kraj Beljaka (njem. Villach), gdje je Globocnik počinio samoubojstvo.

U Nürnbergu je 1946. bio svjedok obrane na suđenju bivšem austrijskom upravitelju Arthuru Seyß-Inquartu. Zatim je prebačen u Dachau gdje je ostao nekoliko mjeseci. U veljači 1947. izručen je jugoslavenskim vlastima te je 19.VII. iste godine na vojnom sudu IV. armije u Ljubljani osuđen na smrt vješanjem.

Proglašen je krivim za prisilni rad i prisilno novačenje jugoslavenskih državljana u Wehrmacht, paljenje 35 sela, toleriranje strijeljanja 864 taoca te zatvaranje i deportaciju Slovenaca u koncentracijske logore, s ciljem uništenja kulturnih, materijalnih i gospodarskih temelja slovenskog naroda. No, čini se da kazna nije izvršena dana koji je naveden u službenoj potvrdi o smrti izdanoj njegovoj udovici jer je po nekim svjedočanstvima bio živ do kraja 1950. Napisao je opširan memorandum u kojem je objasnio svoje djelovanje kao koruškog upravitelja.