Pisani, Vettor (Vettore, Vittore), mletački admiral i političar (Venecija, 1324. - Manfredonia, 13.VIII.1380.).

Otac mu je bio Pietro, majka Valviria Alberti.

Bio je pripadnik stare mletačke obitelji koja podrijetlo vuče iz X. st. i koja se obogatila trgovinom. U vrijeme reforme 1297. pripadala je Velikom vijeću, a Veneciji je dala mnoge ugledne ličnosti. Njegov rođak (stric?) Nicolò Pisani bio je polovicom XIV. st. zapovjednik mletačke flote.

U mladosti se u obitelji bavio trgovinom, ali se postupno okreće vojnoj i političkoj karijeri. U mornarici je 1353. imenovan zapovjednikom galije, bio je krajem 1350-ih upravitelj Negroponta, mletačkog posjeda na grčkom otoku Eubeji, pa u mornarici kapetan Kulfa (capitan del Golfo, zapovjednik Zaljeva, tj. Jadranskog mora), potom upravitelj Hanije na Kreti, konzul u Tani na Krimu, a između ostalog bio je 1368. izabran i za providura u Istri.

Godine 1378. postao je glavnim zapovjednikom mletačke flote te je predvodi u IV. mletačko-đenovskom ratu, poznatom pod nazivom Rat za Chioggiu. Na istočnojadranskoj je obali osvojio Rab, Šibenik i Kotor, a bez uspjeha je napao Trogir.

Za zapovjednika flote potvrđen je u veljači 1379., a u proljeće mu je, na povratku iz južnog Jadrana, nevrijeme teško oštetilo brodovlje te se sklonio u Pulu. Tu ga je početkom svibnja iste godine zaskočila đenovska flota predvođena Lucianom Doriom. Pisani je, svjestan lošeg stanja svoga brodovlja, htio izbjeći sukob, ali je ipak 7.V. isplovio i kod Brijuna (Brioni) doživio težak poraz. S nekoliko preostalih galija pobjegao je najprije u Poreč, pa u Veneciju, gdje je zbog tog neuspjeha osuđen na šest mjeseci zatvora i petogodišnje isključenje iz javnog života.

No, nakon novih napada Đenovljana već je u kolovozu pušten iz zatvora i uključen u zapovjedništvo mornarice. Uspio je do potkraj lipnja 1380. poraziti glavninu đenovske flote na Jadranu i zauzeti Chioggiu. Potom je, kao zapovjednik flote, krenuo u oslobađanje istarskih gradova od Đenovljana, počevši od Kopra. Pokušao je, neuspješno, zauzeti i Trst, koji se tada priklonio akvilejskom patrijarhu. Početkom kolovoza naredio je bombardiranje Zadra, pa je otplovio do Apulije progoneći Đenovljane. Umro je od groznice u Manfredoniji.

Pokopan je, uz počasti, u crkvi sv. Antona opata u Veneciji, a nakon njezina rušenja tijekom Napoleonove vladavine (1810.), njegovi su posmrtni ostaci preneseni u jednu kapelicu u Montagnani kraj Padove.

Slike