Monkodonja, gradina, arheološko nalazište 5 km istočno od Rovinja.

Otkrili su je 1953. Boris Baćić i Branko Marušić. Prvo istraživanje provedeno je 1953.-55., a od 1997. vode se suvremena multidisciplinarna međunarodna istraživanja (Arheološki muzej u Puli, Muzej grada Rovinja, Freie Universität Berlin).

Nalazi se na uzvisini okruženoj plodnim područjem koje se proteže u duljini od 2,5 km sve do mora, brežuljku na 81 metar nadmorske visine, oblika nepravilne elipse izdužene u smjeru istok – zapad, veličine 160 m × 250 m.

Naselje je bilo okruženo trima koncentričnim zidinama s dosad istraženim dvama ulazima (tzv. zapadnim i sjevernim). Nedaleko od puta do sjevernih vrata nalazi se jama duboka 50 m. Obrambeni zid koji je okruživao naselje bio je dugačak oko 1 km, oko 3 m širok, a najmanje 3 m visok. Izgrađen je slaganjem kamena u tehnici suhozida. Kamen se vadio na uzvisini, a njegovim skidanjem dobivala se korisna površina.

Približno 1.000 ljudi živjelo je u dobro organiziranom naselju: na najvišem dijelu bila je akropola, ispod nje gornji grad, a još niže donji grad. Akropola, gdje je živio viši sloj zajednice, imala je gotovo pravokutno zamišljen prostor. U drugim dijelovima naselja nalazio se obrtnički prostor. Kuće su se razlikovale položajem, veličinom i načinom gradnje, a bile su odvojene prolazima i ulicama. Svaka je imala ognjište, a mnogobrojni ulomci keramičkih lonaca potječu iz lokalnih radionica, ali su posude stizale i iz dalekih krajeva istočnoga Sredozemlja. Ondje su prvi put u Istri pronađeni ulomci posuda mikenske (brončanodobne) starosti.

Monkodonja je bila važna točka u komunikacijama sjevernoga Jadrana sa središnjom Europom i s egejskim područjem. Život na Monkodonji trajao je približno od 1800. do 1200. pr. Kr., a danas nalazište postaje važan arheološki park.

Slike