Società politica istriana (SPI, Istarsko političko društvo), najutjecajnija politička organizacija istarskih Talijana u doba austrijske uprave, osnovana 1884. u Pazinu.

Tijekom četvrt stoljeća djelovanja, Društvo je nastojalo ojačati i organizirati politički rad te očuvati utjecaj talijanskoga liberalnog građanstva, dominantnoga u javnom životu Markgrofovije Istre, ali sve ugroženijega nacionalnom emancipacijom i političkom afirmacijom istarskih Hrvata i Slovenaca.

Usklađeno političko djelovanje višega talijanskog građanstva i zemljoposjedničke aristokracije moguće je pratiti još od izbora za ustavotvornu skupštinu 1848., a nastavilo se i obnovom političkoga života 1861., čemu je najboljim pokazateljem svakako tzv. Dieta del Nessuno, odnosno koordinirana politička akcija dvadesetorice zastupnika u prvome sazivu Zemaljskoga sabora Markgrofovije Istre. Ipak, do početka 1880-ih dijelu talijanskoga građanstva nije promaklo jačanje hrvatsko-slovenskoga političkog pokreta čije se djelovanje nije iscrpljivalo isključivo u predizbornim borbama, već je utjecajno jačao kroz raznovrsne forme javnoga i vjerskog života. Ustaljeni pokroviteljski pogled društvene elite na „istarske Slavene“ nije nestao, ali je ojačala svijest o potrebi čvrste organizacijske strukture koja bi učinkovitije usmjeravala rad liberalne stranke.

Od proljeća 1883. na stranicama porečkoga tjednika L'Istria višekratno su objavljivani urednički tekstovi kojima je zagovarana potreba stvaranja političke organizacije, a 28.VII. tiskan je i prijedlog teksta statuta budućega društva, sačinjen prema uzoru na temeljni dokument organizacije tršćanskih liberala Società del progresso. Koncem kolovoza uslijedio je sastanak nekolicine neimenovanih „pokrajinskih zastupnika i domoljuba“ koji je urodio izborom deveteročlanog Promotivnog odbora. Navedeni je odbor tijekom rujna odabrao Pazin za sjedište društva u nastanku, a utanačen je i tekst statuta koji je koncem istoga mjeseca poslan na odobrenje tršćanskome Namjesništvu. Nakon što su ga austrijske vlasti odobrile 26.XI., ova odluka i statut objavljeni su u cijelosti 15.XII.1883. na stranicama L'Istrije (statut je 1884. objavljen i kao zasebna publikacija). Tjedan kasnije objavljen je i poziv „svim istarskim domoljubima“ na učlanjenje u novu organizaciju.

Dana 14.I.1884. održan je u Pazinu prvi kongres na kojem je utemeljeno društvo, a za predsjednika je izabran Francesco Costantini, istaknuta osoba pazinskoga i pokrajinskog političkog života. Na dan osnivačke sjednice, u društvo su bila upisana 304 člana, čiji je poimenični popis objavljen u L'Istriji 26.I. Uz predsjednika, društvo je imalo dva potpredsjednika i sedam članova predsjedništva (od 1906. imaju i sedmoricu zamjenika) koji su među sobom birali tajnika i blagajnika. Upravu je, na razdoblje od jedne godine (od 1904. na dvije), biralo članstvo na godišnjim skupštinama, održavanima u raznim gradovima Markgrofovije.

Predsjednici društva bili su: Francesco Costantini (1884.–86. i 1888.–90.), Adamo Mrach (1886.–88.), Silvestro Venier (1890.–97.), Matteo Bartoli (1897.–99.) i Felice Bennati (1899.–1908.).

Nedugo po osnivanju, odlučeno je kako će se komunikacija i informiranje članstva i javnosti o aktivnostima društva temeljiti na suradnji s L'Istriom te ovaj porečki list pod uredništvom Marca Tamara postaje svojevrsno glasilo udruženja sve do konca izlaženja 1903. Štoviše, u rujnu 1885. Tamaru je odobrena nazočnost na sjednicama predsjedništva.

Djelovanje SPI je zamišljeno na širokim programatskim osnovama, definiranima 2. člankom statuta u kojem se navode „moralni, ekonomski i politički ciljevi“, a preciziraju obrazovanje naroda u političkim pitanjima, širenje javnoga školstva na talijanskom jeziku, razvoj autonomije u djelovanju općinskih i pokrajinskih tijela, poticaji ekonomskome razvitku i drugo. U stvarnosti, SPI je tijekom svoga postojanja s većim ili manjim uspjehom uspijevao koordinirati predizborne aktivnosti pri izborima za tijela općinske i pokrajinske uprave te za poslanike u Carevinskom vijeću, odnosno zastupničkome domu bečkog parlamenta. Utjecaj na osnovno školstvo uglavnom se iscrpljivao u podršci društvima Pro Patria i Lega Nazionale, a izostanak značajnije aktivnosti i rezultata na ostalim poljima rada naznačenima Statutom višekratno je kod dijela članstva, ali i članova uprave društva izazivao frustracije te želju za reformiranjem djelovanja.

Političko društvo neosporno je pridonijelo organizacijskom napretku i suradnji među predvodnicima talijanske građanske liberalne politike u Istri. Krize koje su zahvaćale organizaciju u razmacima od nekoliko godina uglavnom su uspješno prevladavane, ali posvemašnja jedinstvenost u stavovima nikad nije postignuta, što se primjerice manifestiralo pri razmatranju mogućnosti kompromisa s hrvatsko-slovenskim zastupnicima koji bi olakšao rad pokrajinskoga parlamenta ili pri zauzimanju stava o premještanju sjedišta sabora i zemaljske vlade. Važan i nikada prevladan problem bila je i činjenica da Društvo nikada nije postalo masovnom organizacijom, usprkos povremenim apelima. Ostalo je organizacijom političke elite koja je u doba najveće popularnosti obuhvaćala oko 600 članova (početkom stoljeća oko 450), a počivala je na sposobnostima i angažmanu vodećih osoba.

Posljednju fazu djelovanja obilježio je dolazak F. Salate na mjesto tajnika društva. Zahvaljujući njemu, dugo zagovarani rad u lokalnim sredinama konačno je dobio konkretnu formu osnivanjem Stalnoga odbora za općinske poslove (Commissione permanente agli affari comunali) u krilu društva. Godine 1904. pokrenut je i dvomjesečnik Vita Autonoma, tiskan u Trstu (od 1910. u Poreču) o kojem je skrbio taj odbor, sadržajno je pokrivao različita pitanja lokalne autonomije, a financirala su ga tijela lokalne uprave.

Od 1904. do 1906. uspješno su održavane kotarske konferencije predstavnika talijanskih općina te 1905. jedini takav sastanak na razini pokrajine. Salatina aktivnost i angažman, međutim, nisu bili dovoljni da preobraze SPI u organizaciju sposobnu nositi se s posljedicama proširenja izbornoga prava na šire slojeve stanovništva. Spomenuti proces ojačao je položaj hrvatsko-slovenske političke opcije, početkom stoljeća osnažene stvaranjem Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri, ali i utjecaj socijalista te kršćansko-socijalne struje, odnosno stranaka koje su sve veću popularnost stjecale među slojevima stanovništva na koje je Istarsko političko društvo višekratno apeliralo, ali nije uspjelo proširiti utjecaj.

Rezultati izbora za Carevinsko vijeće 1907. i kompromis postignut s hrvatsko-slovenskim predstavnicima oko sastava Zemaljskoga sabora prema kojem su provedeni izbori 1908., bili su prevelik teret za društvo nastalo na politici održanja apsolutne dominacije predstavnika talijanskoga građanstva u političkom životu i Istri kao povijesno, kulturno i jezično isključivo talijanskoj pokrajini. Posljednja skupština društva održana je, nakon tri odgode, 15.XII.1907. u Poreču, ali nije donijela izbor novoga predsjedništva nego novu odgodu, izvjesno zbog nemogućnosti artikuliranja većinskoga stava o budućnosti društva. Prema kasnijim riječima predvodnika društva, tog su dana „pustili staro društvo da umre“. Moguće je kako su do ove spoznaje došli tek nakon što je postalo izvjesno kako nikakva reforma neće spasiti dotrajalu organizaciju.

U proljeće 1908. sastali su se članovi saborske većine, aktualno predsjedništvo SPI-ja i neimenovani Odbor mladih (Comitato dei giovani) te su sastavili Odbor devetorice čiji je primarni zadatak bio organizacija predizbornih aktivnosti, ali je u srpnju odlučeno kako će i nakon izbora nastaviti s radom oko stabilne stranačke reorganizacije. Umjesto toga, Istarsko političko društvo nestaje iz zaglavlja lista Vita Autonoma u rujnu 1909. Početkom 1911. ovo će glasilo izvijestiti kako je tršćansko Namjesništvo prihvatilo statut nove istarske političke organizacije, nazvane Unione democratica istriana (Istarska demokratska unija), također sa sjedištem u Pazinu. O inicijativnim sastancima zagovornika novoga udruženja pisala su i neka lokalna glasila, ali ono nije zaživjelo.

Mnogo više uspjeha imalo je društvo Unione nazionale (Nacionalna unija), osnovano u Poreču 1.VI.1913., ponovno sa sjedištem u Pazinu, gradu koji je postupno gubio gospodarski i administrativni značaj, ali je zadržao pa i osnažio simboličku vrijednost. Predsjednikom je postao posljednji čelnik ugasloga SPI-ja F. Bennati. U Poreču je od početka ožujka iste godine izlazilo istoimeno glasilo koje je na prvoj stranici, dan prije osnutka novoga društva, podsjetilo na utemeljenje SPI-ja 1884. uz popis 304 člana, objavljen svojedobno u L'Istriji. Tjedan kasnije, iznesen je podatak o 2100 članova nove organizacije.

Ova je politička organizacija nastavila djelovati do izbijanja Prvoga svjetskog rata. Posljednji broj novina Unione nazionale objavljen je 25.VII.1914., a 1.VII. 1915. u tršćanskom su listu L'Osservatore Triestino, među pazinskim društvima što ih je raspustilo Namjesništvo, navedeni Unione democratica i Unione nazionale.