Liburni (lat. Liburni, grč. Λιϐουρνοί), narod koji se formirao na početkom željeznoga doba (X.–IX. st. pr. Kr.).

Krenuvši iz matičnog područja, između Zrmanje i Krke te otočja od Raba do Murtera, šire svoj utjecaj na južni Jadran i na zapadnu obalu srednjeg Jadrana (tal. picenska obala). Razdoblje njihove pomorske prevlasti na Jadranu potrajalo je od IX. do V. st. pr. Kr. S juga i sa zapadne obale Jadrana potiskuju ih Grci, te se u IV. st. pr. Kr. Liburni orijentiraju na nezaposjednuti sjever, na kvarnersko otočje i uski priobalni pojas do rijeke Raše, gdje graniče s Histrima. U kontinentalnom zaleđu prvi su im susjedi Japodi, a južno od Krke Delmati.

Kao pomorski narod, uključuju se u robno-novčane trgovinske tokove, prihvativši italski kovani novac. Razvijaju se mnogobrojna utvrđena naselja na morskoj obali ili na dominantnim brežuljcima, koja će za rimske vladavine postati gradskim središtima (municipia). Svako je utvrđeno naselje bilo upravno središte istoimene populacije s pripadajućim teritorijem; prije nastupa rimske vlasti Liburni su već bili grupirani po teritorijalnom načelu, a ne više po rodovskome, no za razliku od Histra nisu nikad stvorili središnju državu. Prema jezičnim osobinama bili su bliski venetsko-histarskom krugu, osobito oni nastanjeni na području Kvarnera. Rimsko je zakonodavstvo reguliralo zatečeno stanje posredujući tijekom I. st. pr. Kr. u sporovima oko razgraničenja između liburnskih općina.

Liburnsko je društvo bilo organizirano po matrilinearnom sustavu, čime se bitno razlikovalo od svih ostalih patrijarhalnih naroda u susjedstvu. U njihovim vjerskim predodžbama izrazito prevladavaju ženska božanstva, različita od općine do općine (Ika, Sentona, Latra).

Između IV. i II. st. pr. Kr. Japodi šire prevlast nad Liburnima u današnjem Hrvatskom primorju, a od II. do I. st. pr. Kr. na jugu se Liburni sukobljavaju s Delmatima oko područja između Krke i Čikole. Konzul Sempronije Tuditan širi rimsku vlast od Raše do Krke i slavi trijumf 129. pr. Kr.; tada su Liburni priznali rimsku vlast i poreznu obvezu bez borbi. Za Cezarova prokonzulata u Iliriku (58.–48. pr. Kr.) uvodi se latinsko pismo i jezik, a općine se prilagođavaju rimskim zakonima. U kratkom razdoblju nakon Cezarove smrti 44.–35. pr. Kr. Liburni prestaju plaćati porez i gusare Jadranom, što Oktavijan i Agripa okončavaju pljenidbom brodovlja. Liburnske brze i lagane lađe uključene su u rimsku vojnu flotu te postaju modelom antičkog broda nazvanog liburna.

Liburnija je pripala provinciji Iliriku, isprva pod senatskom, a od 11. pr. Kr. pod carskom upravom, i to preko legata kao provincijskog upravitelja. Nakon što je 18.–12. pr. Kr. granica Ilirika prenesena s rijeke Rižane na Rašu, Liburnija postaje graničnim dijelom provincije prema Italiji. Za trajanja Ilirskog ustanka, 6.–9., formirano je vojnoupravno područje Liburnsko-japodska prefektura, koja je sjedinila područja dvaju susjednih naroda. Nakon ustanka, Ilirik je podijeljen na Dalmaciju i Panoniju, a Dalmacija je razdijeljena na tri sudske oblasti, tri konventa. Najsjeverniji konvent Skardona, sa sjedištem u Skradinu (Scardona), pokrivao je Liburniju i Japodiju, naslijedivši prefekturu u jednakom teritorijalnom opsegu. Sudski je konvent djelovao do 212., kada zbog afirmacije mnogih novih rimskih općina gubi svrhu. Već na početku I. st. organizirano je obožavanje carskoga kulta sa sjedištem u Skardoni; kult je predvodio svećenik Liburna (sacerdos Liburnorum), izabran na razini liburnskih zajednica u konventu.

Najznačajnijim gradom Liburnije postao je Jader (Iadera), rimska kolonija konstituirana u trećoj četvrtini I. st. pr. Kr. Većina liburnskih utvrđenih središta stječe gradski status prema rimskim zakonima za Augusta i Tiberija. Razdoblju Julijevsko-klaudijevske dinastije, pretežno Augustovoj vladavini, pripisuje se postanak municipija Alvona (Alvona, Labin), Flanona (Flanona, Plomin), Tarsatika (Tarsatica, Rijeka), Krepsa (Crepsa/Crepsi/Crexi, Cres) i Apsor (Absarus/Apsoros, Osor). U flavijevsko doba municipijem postaju Fulfin (Fulfinum, Okladi kraj Omišlja na Krku) i Skardona. Onomastika u glavnini općina odražava još u II. st. starosjedilačke elemente i prevlast domaće aristokracije te se vjeruje da su s iznimkom kolonije Jader u Liburniji municipiji osnivani kao općine nižega, latinskog, a ne rimskog prava, i da je znatan dio stanovništva stekao rimski građanski status tek Karakalinom konstitucijom 212. godine.

Stanovnici liburnskih municipija i njihova imovina uključeni su za Augustove vladavine u provincijski popis (census), izuzev onih općina kojima je darovano italsko pravo ili imunitet te su potpadale u popis stanovništva Italije. Fulfin i Kurik (Curicum/Kurykta, Krk) obdareni su najkasnije za Augusta povlasticom imuniteta, tj. oslobođenja od zemljišnoga provincijskoga poreza. Dodjela imuniteta mogla je biti nagradom za dragovoljno prihvaćanje rimske vlasti 129. pr. Kr., nagradom od Cezara ili Augusta za pravilno opredjeljenje u građanskim ratovima ili za potporu prilikom rimskih vojnih nastupa u Iliriku, i uvedena je mnogo prije municipalne konstitucije i dodjele građanskih prava dotičnim općinama.

Veću vrijednost od imuniteta imalo je italsko pravo, dodjeljivano u pravilu bogatim i velikim gradovima koji su zbog svojega trgovinskog prosperiteta bili značajni Rimu. Dodjela italskoga prava provincijskim zajednicama smatra se Augustovim izumom, a u slučaju liburnskih općina mogla je biti povezana s nagradom za držanje u rimskim građanskim ratovima Cezara i poslije Oktavijana Augusta s njihovim protivnicima.

Liburnijom su se Rimljani od posljednjih desetljeća II. st. pr. Kr. do sredine I. st., osobito prilikom Oktavijanova ilirskog pohoda 35. pr. Kr. i velikoga Ilirskog ustanka 6.–9., koristili kao polazištem i zaleđem svih vojnih intervencija u Iliriku i u udaljenijim provincijama. Kvarnerski otoci i luka Skardona u kanalu Krke poslužili su u I. st. kao pomorske vojne baze pod kontrolom Ravenske flote. Značaj vojnog zaleđa Liburnija stječe u vrijeme Markomanskih ratova za Marka Aurelija; oko 170. formira se obrambeni sustav Italsko-alpska pretentura (praetentura Italiae et Alpium) te privremena i izvanredna upravna oblast, provincija Liburnija, pod upravom carskoga prokuratora. Sjeverni dijelovi Liburnije imaju važnu ulogu u obrani Italije i poslije, za građanskih ratova u doba Maksimina Tračanina, te učestalih barbarskih provala od IV. st.