Delbianco, Luciano (Čano), elektrotehničar, političar, sveučilišni profesor (Pula, 10.VI.1954. – Zagreb, 29.IX.2014.).

Rođen je u radničkoj obitelji; otac Ivan bio je iz Krnice, a majka Ivka rođ. Siljan iz Muntića.

Odrastao je u pulskom Starom gradu. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Puli, a na Elektrotehničkom fakultetu (ETF) Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1977. stekavši zvanje diplomiranoga inženjera elektrotehnike (smjer elektroenergetika).

Prvi posao u struci dobio je 1978. u Brodogradilištu Uljanik, a od 1979. do 1990. radio je u Elektroistri u tehničkom odjelu kao inženjer za razvoj distributivnih mreža i potom tehnički rukovodilac. Uz redovan, bavio se i znanstvenim radom, objavljujući stručne i znanstvene radove te magistriravši 1983. na ETF-u. Na istom je fakultetu (tada već Fakultet elektrotehnike i računarstva) 1998. doktorirao s temom Doprinos istraživanju utjecaja otpornog uzemljenja zvjezdišta na visine prenapona i na sistem zaštitnog uzemljenja u razdjelnim mrežama. Dvije godine poslije izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Kao član kao član Saveza komunista Hrvatske (SKH) izabran je 1988. za potpredsjednika Skupštine općine Pula, a 1990., na prvim višestranačkim lokalnim izborima kao član Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP) izabran je za njezina predsjednika (što je rang gradonačelnika). U drugoj polovici 1991. bio je kao predstavnik grada te koordinator predsjednikâ skupština istarskih općina na čelu pregovaračkog tima koji je s Jugoslavenskom narodnom armijom nastojao dogovoriti njezino mirno povlačenje iz Istre i konačno iz Pule kao posljednjega uporišta. Njegove su zasluge za postupnu i mirnu primopredaju 78 vojnih objekata te preuzimanje cjelokupnoga naoružanja Teritorijalne obrane na Poluotoku bile iznimne jer je u tome uspio unatoč povremenim incidentnim situacijama te pokušajima izazivanja oružanoga sukoba. Posljednje jugoslavenske postrojbe napustile su Pulu 16.XII.1991. isplovivši s Muzila.

U skladu s novim Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi, postao je 1993. i nominalno gradonačelnikom Pule te pristupio Istarskom demokratskom saboru (IDS). Iste godine bio je nositeljem liste IDS-a na lokalnim izborima, koja je premoćno pobijedila u Istarskoj županiji (72 % glasova) te je izabran za prvoga župana Istarske županije.

Zbog neslaganja s čelništvom IDS-a istupio je iz stranke krajem 1996. te sa suradnicima osnovao novu – Istarski demokratski forum (IDF), nakon čega je početkom 1997. smijenjen s mjesta župana. Na parlamentarnim izborima iste godine izabran je za zastupnika u Zastupničkom domu Sabora, gdje djeluje do kraja mandata 2000. Na čelu IDF-a i u koaliciji sa Socijaldemokratskom partijom (SDP) i Nezavisnom listom Loredane Štok preuzeo je 2001. ponovno političku vlast u Puli kao gradonačelnik.

Nakon poraza na lokalnim izborima 2005., povukao se iz politike posvetivši se znanstvenom i nastavničkom radu. Predavao je na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te na Visokoj tehničkoj školi – Politehničkom studiju u Puli (od 2009. djelovala pod nazivom Politehnika Pula – Visoka tehničko-poslovna škola, danas Istarsko veleučilište), gdje je obnašao i dužnosti prodekana i dekana. Bio je i docent, potom i dekan u Puli krajem 2000-ih pokrenutog regionalnog Europskog centra za mir i razvoj Sveučilišta za mir Ujedinjenih naroda (European Center for Peace and Development, ECPD), koji, unatoč djelovanju, nije bio dobio dopusnicu za izvođenje studijskih programa.

Bavio se amaterski i glazbom, bio je sredinom 1990-ih član (harmonika i vokal) pulskog „političkog“ trija Kravate (s pulskim gradonačelnikom Igorom Štokovićem i pročelnikom za kulturu Denisom Mikolićem), koji se proslavio uspješnicom Samo anđeli znaju.

Bio je oženjen kroatisticom Valneom Delbianco (rođ. Dučić), sveučilišnom profesoricom, s kojom je imao Doru i Ivana.

Odlikovan je 1996. odličjem Reda hrvatskog pletera za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana, a 2002. odličjem Republike Italije Commendatore dellʼOrdine della Stella della Solidarietà Italiana (komendator Reda zvijezde talijanske solidarnosti) za doprinos suživotu i hrvatsko-talijanskim odnosima.

U Umagu mu je 2017. posvećen dotadašnji Gradski park (gdje mu je 2018. postavljena spomen-ploča), a u Puli 2022. dio gradske rive.